KRITIKA: DUBINA U MANIFESTNO KRATKOME (Tea Tulić, Kosa posvuda. Algoritam, Zagreb 2011)

U kolikoj je mjeri kratkoća izričaja stilsko sredstvo ograničeno obzorom jedne autorice, u kolikoj, pak, iskaz nečega što bi se moglo prevesti i na razine općenitijeg pristupa književnome tekstu iz kojega bi se mogli izvući dalekosežniji, čak i teorijski, uvidi što bi prevazilazili okvire autorske poetike i naseljavali se na razini s koje se mogu donositi zaključci vezani uz samu narav pripovijedanja ili, u krajnjoj liniji, književnosti? Nedavno je u Danima sarajevski povjesničar književnosti Dejan Đuričković pokušao osporiti postojanje „ženskoga pisma“. Odgovorila mu je, dovoljno uvjerljivo, Edisa Gazetić, no sama činjenica da se Đuričković nije predao i da je nastavio polemiku (ne proširujući pri tome nimalo svoju argumentaciju niti je pokušavajući analitički razgranati) govori o usađenosti ideje o nepostojanju autentičnog Ženskog u patrijarhalnoj svijesti na tlu Bosne i Hercegovine. I bojim se da tu malo što može pomoći. Proces je mijenjanja svijesti dugotrajan, neizvjestan i zamoran a mi smo ljudi uglavnom lijeni i zatvoreni prema bilo kakvim obnoviteljskim predodžbama. Unatoč tome pokušat ću na primjeru, da prejudiciram, jedne od najboljih knjiga koja me je u posljednje vrijeme susrela pokazati kako je écriture feminine doista prisutno kao identitetska oznaka i u kolikoj se mjeri razlikuje/odvaja od „écriture masculine“. Knjiga o kojoj želim govoriti je roman-prvijenac riječke spisateljice Tee Tulić Kosa posvuda. Ne čini mi se slučajnošću da se ta knjiga pojavila u izdanju zagrebačkoga Algoritma, pod uredništvom Krune Lokotara. Već je otkriće Tanje Mravak bio sjajan potez; pojava Tee Tulić u okrilju toga zagrebačkog izdavača govori o osjećaju za prepoznavanje kvaliteta u novome i, hajdemo reći, nepoznatom.

Dakle, Tea Tulić i kratkoća. U nekolicini je studija (Renate Brosch, Clare Hanson) ukazano na afinitet kratke priče i „ženskoga pisma“. Sažimajući, mogao bih reći da je za te dvije autorice važan moment efemernosti „short story“, njezinoga niskog statusa u kontekstu književnih žanrova i navodna kratkotrajnost koja ih čini dostatnima za jednokratnu upotrebu u krugovima onih koji za „ozbiljniju lektiru“ nemaju ni vremena ni duševnih sposobnosti. Upravo to im pridaje subverzivan karakter kada ih se poduhvate spisateljice kojima je stalo do narušavanja okamenjene slike svijeta dominirane maskulinocentrizmom. Zato se „short story“, uz autobiografiju, pojavljuje kao idealan modus za iskazivanje/formuliranje ženskoga nezadovoljstva ili ženske nelagode. Rezultati bi se tih istraživanja mogli primijeniti relativno jednostavno na prozu Tanje Mravak, Lamije Begagić ili Lane Bastašić. No u slučaju Tee Tulić njihove bi izvorišne teze zahtijevale proširenje. Naime, Tulićeva ne piše „short story“; ono što ona bilježi jest maestralno izveden čin lebdenja između romana i proze sklopljene po uzoru na Danila Harmsa ali bez njegovog apsurdizma, s ublažavanjem njegovog tipa zaoštravanja koji retorički akumen vodi u pravcu grotesknoga. Groteska je prisutna ali usmjerena ka dobrohotnoj milostivosti. Tema koju Tea Tulić tako skladno uklapa u svoje rečenice jednostavno je preteška da bi ju se ispričalo u formi kratke priče ali i odveć emotivna da bi ju se prepustilo narativnoj širini romana. Tako ona ostaje roman (to prepoznajemo, ili naslućujemo, na osnovu podjele na poglavlja kojima se sugerira kakav takav tok) sažet u formi kratke, pretkratke priče (tek dva poglavlja prelaze duljinu stranice). U prilog romana govore likovi koji se uvijek iznova pojavljuju – pripovjedačica u prvom licu, majka, nona (primjećujete li gustinu Ženskoga); u prilog elementarne priče neobična zgusnutost poanti, jedva naznačena radnja – minijaturna radnja, moglo bi ju se nazvati.

Ta tema, koja se kao melankolični memento nadvija nad cjelokupnu romanesknu konstrukciju, jest smrt majke. Tea Tulić, eto razloga za kratku formu, o njoj mora progovoriti bez patetike. Lišiti tekst patetike ne znači lišiti ga emocija. Kako ih uvesti? Preko retorike, naravno. Dugo se nisam suočio s modernim tekstom toliko zasićenim metaforama. Krovna je – kosa. Pođimo već od naslova i pred nama se raskriljuju semantički prostori nepregledne širine. Već sama oznaka za mjesto – posvuda – govori o beskrajnosti prostora otvorenog u mikrokozmu pripovjednoga svijeta. Taj se prilog znakovito projicira prema posljednjoj rečenici romana s kojom vodi neprimijetni dijalog: „Nimalo mekoće u riječi satkanoj samo od suglasnika.“ Pokušajmo sažeti prvi metaforički asocijativni niz koji se rastvara pred imenicom kosa. Mekoća je zasigurno njezina odrednica koja će ponajprije ukazati na pozitivne kvalitete. Isto se može reći i za suglasnike. Ako se, pak, riječ sastoji isključivo od njih, mekoća će nestati jer će nestati i semantičko pokriće za nju. Riječ koja se sastoji samo od suglasnika, izostavimo li pokoji veznik i pokoji prilog, zapravo ni ne postoji. A tamo gdje je nema, nema ni njezine kakvoće. U istoj mjeri u kojoj će se mekoća kose izgubiti onoga trenutka kada, odvojena od nositeljice, počinje provoditi vrijeme – posvuda. Ne zavaravajmo se: ne radi se o frizerskom salonu, već o kemoterapiji. Pa je li kosa metafora raka? Vjerojatno jest, ali nije samo to. Jer, Kosa posvuda oblikovat će se po generacijskome načelu. Nona, majka, kćerka. Karika koja nedostaje su unuci, sljedeća generacija. Zaokružujući ciklus umiranja Tea će Tulić u poglavlju pod imenom „Ljudi koje ću upoznati“, i tu se ne smije previdjeti prospektivnu dimenziju pripovjednoga teksta, uvesti djecu koja će pripovjedačici ujutro, dok je bude, gurati kosu u nos. Retorička se dimenzija nameće tako i na planu, centralnom, ciklusa rađanja i umiranja kojim se pridaje odlučna doza optimizma tekstu koji ga, po pravilu, ne bi smio imati. Retorika je, ipak, retorika, poetičke su ograde protiv ukrašavanja poznate, a ograde što ih podiže Tea Tulić kako bi raspršila optimizam i posijala pesimizam odveć visoke da bi ih se moglo previdjeti. Kudikamo je tragičnija kosa koja u snopovima otpada s glave, nego što je vesela razigrana dječja kosa u nosovima odraslih. Smijeh je sada jedva efikasni homeopatski lijek. Ovaj kritičar homeopatiji ne vjeruje!

Mikroanalizom, priznajem neprimjerenom za prostor jednoga prikaza, pokazat ću vještinu kojom Tea Tulić spliće retoriku i fikcionalnu aktualnost pripovjednog teksta. Poglavlje koje citiram u cijelosti nosi isti naslov kao i knjiga: „Kosa je posvuda. Po jastuku. Podu. U njezinoj i mojoj ruci. Pričamo o šarenim indijskim maramama. O gustoj juhi. Ružnom vremenu. Disciplini. Pričamo o suhoj koži. Pričamo o svemu, pa ipak osjećamo tugu zbog ispale kose. Ona je simbol lakome životinje u njezinoj glavi. I koža s nje sipi. Kad presvlači potkošulju, po zraku lete sitne pahulje.“ Britkim rezom u geometrijskoj sredini ovaj je pripovjedni tekst podijeljen na dvije cjeline. Prvom dominira brzina pripovijedanja i njome uvjetovana fragmentarnost. Uređen je parataktički. Sintaksa se otima discipliniranju i poziva na sklapanje asocijativnih nizova. No i unutar te dvije mikrocjeline formiraju se razdiobe znatnoga semantičkog potencijala. Deskriptivni dio obilježen je prostorno. Topografija sobe (bolničke?) signalno je obilježena pramenovima kose koji se nalaze rasuti svuda, poput znakova na kakvome poligonu unutar kojih je kretanje dozvoljeno. Iskoraci van toga unutarnjeg prostora nisu dozvoljeni. Drugi segment parataktičkoga dijela inaugurira se glagolom „pričamo“ koji prostornu dimenziju kontrakarira vremenskom. Glas pripovjedačice poziva čitateljicu na asocijativni rad. „Indijske marame“ tu su da bi pokrile golotinju glave; „disciplina“ kako bi ukazala na bolešću uvjetovanu nužnost samosuzdržavanja. Potom dolazi „koža“ kojom se u pripovjedni tekst definitivno uvodi tjelesnost, u svojoj performativnoj snazi kontrapunktalnoj aktualnoj slabosti tijela koje pati. Drugi dio isto tako započinje s „pričamo“ ali kratkoću iscjepkanih rečenica razdijeljenih točkom nadomješta zarezom. Tako abolira parataksu i u tri rečenice uvodi normalni sintaktički poredak. Normalan ali ne manje nelagodan. Dominantna je riječ u njemu „tuga“, ali je sklop koji daruje vrhunsko značenje sublimiran u suptilnoj metafori „lakome životinje“ koja u majčinoj glavi generira kaos što se rasprostire po cijelom tijelu, simboliziran u njegovim rožnatim dijelovima – kosi i koži. Njihovo osipanje poklapa se s osipanjem snage napaćenoga tijela. Pripovjedačica osjeća da ga gubi. Rezultat je melankolija.

Gotovo bi se svaki prozni segment romana mogao interpretirati na ovaj način. U njima nijedna riječ nije suvišna. Od naslova pa do posljednje točke brižljivim se radom na tekstu – „zadovoljstvom u tekstu“ – proizvode semantičke jedinice koje u prostor svijeta života projiciraju duboki smisao jednog fikcionalnog teksta. Baveći se krajnjim pitanjima on se mora koncentrirati na metafiziku. Smrt je zastor pripovjednoga teksta. Smrt se paradoksalno multiplicira u procesu umiranja jedne osobe koje pratimo u diskontinuiranim poglavljima, pomiješanima sa zbivanjima iz „običnog“ života. U kojima je nastanjena – smrt. Tragična povijest male papige koja se samoozljeđuje, biva izliječena da bi odmah umrla od parazita. Hrčak kojega pojede životni partner. Pripovjedačicina teta koja ne smije rađati ni jesti zbog šećera, ne sluša liječnike i – umire. Nono koji odlazi zato što je na njega došao red... No nizovi se mikrotragedija prekidaju, kontingentno, segmentima u kojima se rađa nenadani, pomalo iskošeni, humor. On se uvijek interpolira u svakodnevne situacije, iskrivljavajući ih i oneobičavajući, prebacujući na polje grotesknoga, ne koketirajući s vedrinom, već proizvodeći situaciju na koju se može gledati i ovako i onako – prema interpretativnoj volji. Poglavlje „Fino neodgojena kćer“ primjer je takvoga poigravanja vlastitim tekstom. Naslov uništava stereotip, zijevanje i pokrivanje rukom usta (znak pristojnosti) opredmećuju se u poučnoj priči koja prevazilazi neestetičnost smještenu u srcu zabrane (ružan pogled u tuđa razjapljena usta) i kaznu izmiješta na područje tjelesnoga –žena koja previše zijeva pa joj usta ostaju razjapljena i tek ih doktor može „naštimati“.

Iz tog humora kao da se generira sljedeći stožer Kose posvuda – ženska tjelesnost i postupno stjecanje svijesti/samosvijesti o njoj. U onoj mjeri u kojoj se majčina tjelesnost gubi (najprisutnija je u kćerkinom prisjećanju na njezine male grudi za zajedničkih kupanja i stida zbog njihove izloženosti tuđim pogledima), kćerkina nastaje. No ona se ne pojavljuje u kontiuiranome nizu koji prati sazrijevanje na vremenskoj osi od-do (čime bi se simulirala svijest o vlastitome napretku), već je u tekstu disperzirana kroz diskontinuirane čestice rasute u trodimenzionalnom prostoru koji ne prepoznaje i ne priznaje moment kvalitativnog napretka. Pubertetske prve ljubavi u pripovjednim blendama bivaju preklopljene sviješću zrele žene o tijelu koje pričinja bol, pokazuje rezove i pukotine što zadiru u najdublju intimnost. Egzemplarni je segment ovog sekundarnog smjera pripovjednog teksta „Bradavica“. Rastvaranje tijela pred voajerskim očima publike, ali i njegovo prevođenje na razinu nedostižnosti istoga trenutka u kojemu voajerski um pomišlja da će se susresti s pornografskim diskurzom Erike Jong, s prozom koju piše žena maskirana kao feministica pišući je, zapravo, kako bi raspalila mušku svijest koja tako rado želi znati što „doista“ žena osjeća i u toj fingiranoj spoznaji pronaći svoje zadovoljstvo, u tome je sublimirana subverzivna verzija écriture feminine koju tako konzekventno ispisuje Tea Tulić. „Piškim si po nogama“ dekonstruira se maminom šutnjom i ispijanjem kamilice kojom se požudnom pogledu veli da mu tu nije mjesto, da je svijet intime zatvoren njegovome jednosmjernom umu i siromašnoj osjećajnosti. Čin kojim se budi muška erotika postavljen je samo kao navlačenje isprazne svijesti u zamku. Bolna bradavica i „sitan rez“ koji pripovjedačica primjećuje na njoj, makar je „sve normalno“, grade nepremostivu distancu prema drskosti koja bi htjela iskoristiti otvorenost i intimu pojmiti kao stanje „za drugoga“, ne „za sebe“. Intima je sloboda koju punim plućima može udisati tek samosvjesno Žensko Ja i oni kojima ono to dopusti.

Osobito važnu ulogu u retoričkome konstruiranju Kose posvuda igra zgusnuta simbolika objekata koji u tijelo ulazi kroz usta – hrane i lijekova. Njihovom se suptilno razrađenom međuigrom uspostavlja fragilna ravnoteža između zdravlja i bolesti. Tek se na pozadini lijekova koje je prinuđena konzumirati bolesna majka može osjetiti zdrava tjelesnost kćerke. Njezina se potreba za brzim komadićem pice preklapa s brižljivim ritualima u kojima priprema hranu za majku koja je neće pojesti. Ljekovito se bilje pojavljuje kao izraz očajne jer bespomoćne ljubavi prema osobi na samrti. Čajevi, zeleni i crveni, stalni su kupovni artikli. Rođenje se sestre uspoređuje s pravljenjem krafne, a povlači se jasna razlikovna crta između lijekova što ih konzumira nona i onih na čije je uzimanje osuđena mama. Jedu i životinje, i bivaju pojedene. U jednu riječ, cijeli je roman prožet olfaktoričkim i haptičkim elementima, kao da tijelo u svim svojim manifestacijama, svetim i profanim, želi prodrijeti u njegovo tkivo, prožeti ga performativnošću, učiniti da progovori diskurzom kojega je mogućno opipati, ali nemogućno uhvatiti, zadovoljiti, disciplinirati. Tea je Tulić pronašla balans koji je u stanju ujednačiti disparatne dijelove pripovjednoga teksta, koji je tu da djeluje kao kakva paradoksalna centripetalna sila bez sile – držeći sve elemente na okupu tek utjecajem svoje estetičke ali i etičke svemoći kojoj se nemogućno oprijeti. Darovati sklad neskladu, udahnuti trak ljepote smrti – ima li većeg estetičkog trijumfa?   

 Davor Beganović (Oslobođenje)