Digitalno društvo

By 2026, we will be living in a digital society.

Knowledge development, information storage, education and entertainment will be fully digitised and integrated. The users and managers of knowledge and information will make extremely flexible use of these new methods: formal and informal systems/platforms will reinforce each other and cross-media applications will be widely available. The blurring of the classic divide between knowledge managers and knowledge users (which the 2.0 mindset has already somewhat dispelled) will result in new forms of co-makership. Users of new media are not bound by time or location, and the divide between the real world and the virtual world will have been greatly blurred by developments such as augmented reality. The worldwide availability and accessibility of the internet will offer practically unlimited opportunities to share knowledge and content. This will result in new virtual productions and exhibitions with new forms of ownership, copyright, authenticity, public outreach and income.

Up to now, new media has played more of a supporting role (as representatives of and pointers towards the real thing). In the future, new media will increasingly take over the role of old media, although the old guard will not be completely pushed off the stage.

To future, digital-born generations, the almost completely digitised knowledge and information sector will be completely natural. Anybody who wants to survive in this environment will have to position him/herself digitally and virtually. Traceability and recognisability will be key to positioning.

Ovo je dio iz studije koju je izradio Netherlands Museums Association sa svrhom kako sami kažu:

Agenda 2026 is an exercise in reflection on the future of the museum sector.

Cijelu studiju možete proučiti ovdje ako vas baš interesira, ali ono što mislim da je zaista važno za svih nas je to da počnemo prihvaćati činjenicu da nemamo izbora po pitanju hoćemo li živjeti u digitalnom svijetu ili ne. Mi ćemo živjeti u digitalnom svijetu jer će svijet biti digitalan (gotovo da već i jest). Jedini izbor koji imamo je hoćemo li se njemu prilagoditi ili ne. Primjer takvog izbora je moja draga baka Habiba koja je odlučila da neće naučiti čitati i pisati i koja se cijeli život vrlo uspješno opirala tome - završila je čak i 4 razreda osnovne bez da je naučila čitati i pisati! Tekstove koje su dobivali za domaću zadaću da bi vježbali čitanje, Habiba bi naučila napamet tako da bi joj ih brat čitao, ona pamtila, a onda bi se u školi, kada bi je prozvali, pravila da čita vukući prst po rečenici i recitirajući napamet dan ranije naučeni tekst. U prvim sam razredima osnovne učio Habe pisati i čitati. Išlo je teško. Znala bi pročitati sva slova, ali nije znala spajati slogove u riječi, nego bi na osnovu zapamćenih nekoliko prvih slova i asocijacija pokušavala pogoditi što je pročitala. Brzo je odustajala i slijegala ramenima kao nije to važno. Naučila se potpisati drhtavim štampanim slovima tek kada je 90-ih trebala dobiti Domovnicu. Ali samo svoje ime i prezime. Sada slovka naslove u novinama kada misli da je nitko ne vidi, šapće i ispisuje svoje drhtavo ime i prezime na rubu novina. Nekad pokaže na novine i kaže mi: "Sve je ovo bika pročitala!" I onda se mi smijemo mada bih radije zaplakao. Ne za Habibom, nego za duhom zarobljenim tvrdoglavošću, lijenošću i - kao posljedica tih dviju odluka - neznanjem.

Za Habibu smo mi digital-born generation - rođeni smo u pismenost za svih, jednako kao što se danas djeca rađaju u digitalno društvo za svih. Za digital-born generation - mi ćemo biti Habibe. Jedina razlika između nas i Habibe je što Habe nije imala izbora. Nije znala što su to osjećaji, nije imala razvijen visokokonceptualni um koji je mogao pogledati sam u sebe i vidjeti kakav je, nije znala za psihoanalizu, niti za Junga, za sjenku, za meditaciju, niti za egoizam i Ego koji igra svoju igru u kojoj uvijek mi nekako budemo naguženi.

Mi taj izbor imamo.

Ili se to samo meni tako čini?