Da. Često osjećaj bude u pravu. :-) Cancel & ignore. Dobro je pustiti tekst da odstoji nekoliko dana, tjedana, mjeseci čak! pa se onda vratiti i ponovo pročitati. Znam za Noć uz Rijeku da su te faze dolazile i prolazile tijekom godina. Najviše mi je roman bio bezveze u trenutku kada sam ga trebao objaviti tj. taman kada sam ga dao u tisak. Ovisno o tome kako percipiraš napisano, poslije nekog vremena se vrati suprotan osjećaj. I to tako ciklira. :-) Mislim da je najbolje uopće se ne baviti time je li napisano dobro ili loše, nego dati ljudima od povjerenja da pročitaju napisano i onda jako pažljivo saslušati njihove komentare. Nisam rekao "tražiti potvrdu da je napisano dobro ili loše", nego "pažljivo saslušati njihove komentare". :-) Naravno, pod uvjetom da ste dovoljno sretni da imate takve ljude.
Ovo se može osloniti na pitanje koje sam postavio Kiki na promociji u Profilu, a ticalo se priče o korekciji tekstova. Da li je pravi tekst onaj koji integralno nakucaš ili onaj koji kasnije doradiš... točnije, srami li se srce razuma s obzirom da prvotni tekst pisan iz srca naknadno ustukne nakon sto se upali razum. :-)
Što se tiče tvog razmišljanja, osobno mislim ako tekst ne ide glatko, nije zaslužio da ga se objavi. To je IMHO filter iz nadsvijesti koji suptilno poručuje da se ostaviš ćoravog posla i sačekaš pravi tekst koji se tu negdje vrzma iza paučine smeća koje proizvodi ono što se u psihoterapiji naziva majmunski um, nemogućnost koncentracije na bitno.
o da, imam taj osjećaj često, najčešće je taj osjećaj u pravu, a s njim se nosim loše, dosta loše, još kad mi i drugi potvrde da je loše auuu, onda se povlačim, s bloga, iz javnosti, pijem šljivovicu sama na balkonu u gluho doba noći i psujem. i to ti je baš ono živa istina. trudim se da to ne napravim i ovaj put. :) :)
Da. Često osjećaj bude u pravu. :-) Cancel & ignore. Dobro je pustiti tekst da odstoji nekoliko dana, tjedana, mjeseci čak! pa se onda vratiti i ponovo pročitati. Znam za Noć uz Rijeku da su te faze dolazile i prolazile tijekom godina. Najviše mi je roman bio bezveze u trenutku kada sam ga trebao objaviti tj. taman kada sam ga dao u tisak. Ovisno o tome kako percipiraš napisano, poslije nekog vremena se vrati suprotan osjećaj. I to tako ciklira. :-) Mislim da je najbolje uopće se ne baviti time je li napisano dobro ili loše, nego dati ljudima od povjerenja da pročitaju napisano i onda jako pažljivo saslušati njihove komentare. Nisam rekao "tražiti potvrdu da je napisano dobro ili loše", nego "pažljivo saslušati njihove komentare". :-) Naravno, pod uvjetom da ste dovoljno sretni da imate takve ljude.
OdgovoriIzbrišiOvo se može osloniti na pitanje koje sam postavio Kiki na promociji u Profilu, a ticalo se priče o korekciji tekstova. Da li je pravi tekst onaj koji integralno nakucaš ili onaj koji kasnije doradiš... točnije, srami li se srce razuma s obzirom da prvotni tekst pisan iz srca naknadno ustukne nakon sto se upali razum. :-)
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče tvog razmišljanja, osobno mislim ako tekst ne ide glatko, nije zaslužio da ga se objavi. To je IMHO filter iz nadsvijesti koji suptilno poručuje da se ostaviš ćoravog posla i sačekaš pravi tekst koji se tu negdje vrzma iza paučine smeća koje proizvodi ono što se u psihoterapiji naziva majmunski um, nemogućnost koncentracije na bitno.
o da, imam taj osjećaj često, najčešće je taj osjećaj u pravu, a s njim se nosim loše, dosta loše, još kad mi i drugi potvrde da je loše auuu, onda se povlačim, s bloga, iz javnosti, pijem šljivovicu sama na balkonu u gluho doba noći i psujem. i to ti je baš ono živa istina. trudim se da to ne napravim i ovaj put. :) :)
OdgovoriIzbrišiŠljivovica, sama na balkonu, mjesečina... Patnje mladih spisateljica.
OdgovoriIzbriši