Tramvaji su
puni nesretnih žena koje nose vreće teške kao kamenje.
Prepuštaju brokuli i
celeru mjesto do prozora i stisnutih usana pridržavaju ručke.
Ponekad mislim :
oduzeto im je sve. Nadglasane djecom i
muškarcima iscijeđene ušutkane šutirane dok ne postanu zle. Dok ne ostanu
prazne i sirove, mašine milosrđa mašine njegovateljice mašine.
I onda ih zovu:
babe, nadrkane kučke, nedojebane krave.
Jedna vožnja tramvajem
od kolodvora do trga i iskusila sam svu tugu svijeta.
"....dok ne postanu zle".
OdgovoriIzbrišiJako.
Dobro je to, Petra!
OdgovoriIzbrišiDa, da super! Lajkam. Nego, šta baš "svu tugu svijeta"? Mislim, ima te tuge u svijetu poprilično pa mi se čini da si malo pretjerala. Ne kažem da ti tako nije izgledalo i da si bila tužna, ali baš da si iskusila "svu tugu svijeta"...
OdgovoriIzbrišikad vidis tugu koja te ne samo dotakne, nego te preplavi, preko glave, kad se stopis s njom kao riba s vodom, kad je tuga u tebi i oko tebe, i najveca je koju si do tad vidio... e pa u tom casu to je sva tuga svijeta. a ako i nije, sigurno tako nekako izgleda. :)
OdgovoriIzbriši:-) Bolje ne znati, a?
Izbrišii meni se cinilo da sam tu malo pretjerala. zaista sam tako osjetila ali pretjerano je. hvala :)
OdgovoriIzbrišiZato smo tu. Između ostalog. :-)
Izbriši