NAŠAO SAM ZVIJEZDU NA TLU

Podvrgnuo sam se jedinstvenom slušalačkom eksperimentu i htio bi ga podijeliti s vama.

Našao sam zvijezdu na tlu.

Ili u originalu 'I Found a Star on the Ground' je pjesma Oklahoma City benda The Flaming Lips s njihovog extended play izdanja 'Strobo Trip - Light & Audio Phase Illusions Toy' iz 2011. Da, i šta sad? Čitajte, čak i ako niste The Flaming Lips fan, postat će zanimljivo, obećajem.

Evo konteksta.

The Flaming Lips su cijelu 2011. posvetili seriji izdanja izvan albumskog formata. Od niza ep-ja sa Yoko Ono, Neon Indian i Lightning Bolt (koji su ranije ove godine rezultirali i dugosvirajućom dvovinilnom kompilacijom 'The Flaming Lips and Heady Fwends' (Warner/Lovely Sorts of Death, 2012) na kojoj su i suradnje s Nick Caveom, bendovima Tame Impala, Prefuse 73, Bon Iver, ili pak Erykom Badu i Ke$hom!) do ekskluzivnih jestivih predmeta koji u sebi skrivaju USB stik sa glazbom, predmeta kao što su fetus od smjese za gumene bombone ('Gummy Song Fetus') ili pak ljudska lubanja od te iste kanditorne smjese ('Gummy Song Skull' (oba izdanja Warner/Lovely Sorts of Death, 2011)).

Ovakve ekstravagance od benda kao što je The Flaming Lips nisu neko veliko iznenađenje kad se uzme u obzir da su još sredinom devedesetih napravili seriju tzv. 'parking lot' eksperimenata i kasnije seriju tzv. 'boombox' eksperimenata, odnosno nastupa gdje su na velikom parkiralištu u Oklahoma Cityju okupili četrdesetak volontera i podijelili im kazete koje je onda svaki volonter na dani znak puštao iz svog automobila, kreirajući tako glazbeni opit faznog pomaka. U 'boombox' eksperimentima 'orkestar' od također četrdesetak volontera radilo je isto to, samo svaki sa svojim boomboxom tj. ghetoblasterom tj. kazićem. Ovi javni 'koncerti' pretvorili su se u kasniji album 'Zaireeka' (Warner, 1997) koji je došao na četiri različita kompakt diska koji se trebaju puštati simultano sa četiri različita stereo sistema. Sve to između vrhunskih indie rock ploča 'Transmissions from the Satellite Heart' (Warner, 1993) i 'Clouds Taste Metallic' (Warner, 1995) i jednog od naj-albuma devedesetih, i danas nestvarno lijepog 'The Soft Bulletin' (Warner, 1999).

Sklonost otklonima od uobičajenih glavnostrujaških ponašanja potvrdili su i u slijedećoj dekadi kad su nakon megauspješnog albuma 'Yoshimi Battles the Pink Robots' (Warner, 2002) punog radijskih pjesama i hitova kao što su naslovna pjesma ili 'Do You Realize??' (danas službena rock pjesma države Oklahoma), te ništa manje komercijalnog sljedbenika 'At War with the Mystics' (Warner, 2006), snimili dupli album potpuno očišćen od radijskih melodija, psihodeličan, eksperimentalan, pseudokonceptualan, nepodilazeći i žestok 'Embryonic' (Warner, 2009). Ako volite rani Pink Floyd i Hendrixa, Soft Machine, Can i slične legende, ili ako, s druge, novije strane volite MGMT ili Tame Impala, uzmite 'Embryonic' i uživajte, moja iskrena nerdovska preporuka velika ko Učka.

Jasno, bend koji postoji od 1983, ima nekoliko Grammyja iza sebe (doduše, dva u rock instrumentalnoj kategoriji, jedan za inžinjering), prodao je hrpu albuma i imao nekolicinu više nego uspješnih singlova, te lakoćom puni dvorane diljem svijeta svojim balonskim konfeti-predoziranim drugosvjetovnim freakout spektaklima može si dozvoliti sve i svašta, pogotovo kad ih još od ranih dana u svakoj komercijalnoj i nekomercijalnoj epizodi podržava veliki Warner. Svakako, lako je njurgati, kao što je to i u Radiohead slučaju (u smislu – lako se sad pravit pametan i bit nezavisan i dijelit albume za koliko-ti-hoćeš-eura kad su prije toga prodali oceane mjuze) no sve i svašta u slučaju The Flaming Lipsa, srećom, uvijek je i glazbeno uzbudljivo.

Dakle.

'Strobo Trip - Light & Audio Phase Illusions Toy' je kutija s nekoliko okruglih papira s različitim eksplicitno psihodeličnim crtarijama, jednim plastičnim zvrkom na kojeg se ti papiri stavljaju i vrte i malim plastičnim pištoljem koji je, u biti, kućni strobo-blicer. Kad stroboskopom napadnete vrteće papiriće stvaraju se vizalni trikovi dostojni arhetipskih psihodeličnih vizuala s kraja šezdesetih. U kutiji je i USB sa tri pjesme. Prva, 'Butterfly, How Long It Takes To Die' i treća, 'Evil Minds' po ničem se ne izdvajaju iz glazbenog izričaja The Flaming Lipsa iz post-Embryonic faze. Druga, 'I Found a Star on the Ground' također se glazbeno ne izdvaja, no jedna stvar je čini posebnom i to posebno posebnom. Naime, 'I Found a Star on the Ground' traje ravno šest sati. I o tih šest sati koje sam odradio kao pravi mali Masoch vam želim govoriti.

Pitanje je  – Je li to uopće potrebno odslušati? Naravno da nije, ali ja sam htio. Pitanje je i – Može li se to samo selektivno premotati, informativno popreskakati? Naravno da može, informativna esencija cijele kancone može se uhvatiti u prvih deset minuta. To sam i učinio pred nekoliko tjedana, ali odlučio sam se vratiti i odslušati sve. Protupitanje – Zašto ne? Jednom se živi. A ako i ne, onda se od prije ničega ne sjećamo pa vam dođe na isto. A i zanimalo me mogu li. Izgleda da mogu.

Prije svega, nisam je poslušao u jednom sjedenju jer koliko god da se tu radi o duhovnom iskustvu, nisam imao praktičnog vremena, a ni živaca za šest sati u komadu. Preslušao sam je u dva sjedenja, prvo od dva i pol sata, drugo od tri i pol. Iako bi za potpuno proživljavanje i iskustvo to trebalo napraviti u jednom sjedenju, kompenzirao sam lom na dva dijela svojim dugogodišnjim slušalačkim stažom i pažnjom koja iz tog treninga proizlazi. I Wayne Coyne je lijepo rekao da nije obavezno. To ne umanjuje moje iskustvo. Jer sam doživio Pjesmu od šest sati.

I šta je to? Živa dosada, jelda?

Kad sam krenuo pisati o tome, našao sam tekst glazbenog novinara Carlosa Romána sa portala Tiny Mix Tapes koji u tekstu o svom slušanju ove epopeje govori većinu onoga što je meni padalo na pamet dok sam slušao. Stoga ću vam prenijeti komade njegovih razmišljanja. Naišao sam i na kratki dnevnik slušanja NME-jevog glazbenog novinara Sama Leeja, ali s njim se nisam mogao složiti. Román kaže:

Ne radi se baš o suiti zvukovnih isječaka spojenih u narativnu cjelinu kroz zajedničke motive ili tonalnu strukturu, kao što su to blješteće prog rock supergrupe radile u sedamdesetima. Isto tako nije ni glazbeni trip u stilu nekontrolirane nadrogirane krautrock improvizacije ili psihodeličnih bendova gdje je nedostatak jasne strukture uzimao distancu od forme 'pjesme'. Također ne sliči ni na jednosatne gitarističke masturbacije nekih prog metal bendova iz osamdesetih niti na generičku glazbu po uzoru na Enoa ili apsurdno uvećane monotone drone-skladbe napravljene polu-slučajnim odabirima. Čak ni neka instrumentalistička post-rock putovanja ne dolaze blizu obimu i formi koje ovdje predlažu Lipsi. No, začuđujuće, pjesma sadrži elemente svega gore navedenog i najbolje se može opisati kao set varijacija na originalnu, 'kraću' pjesmu.

Originalna kraća pjesma o kojoj govori Román je zametak iz kojeg se kasnije i protegne i izraste svih šest sati, originalni dvadesetominutni demo kojeg je napisao i snimio Steven Drozd, multi-instrumentalist koji sa Wayneom i Michaelom Ivinsom čini kreativni FL-trio posljednjih 15-16 godina. Wayne Coyne ju je u jednom od intervjua opisao: kao da ste između dvije prostorije, u jednoj sviraju Velvet Underground, a u drugoj netko igra Super Mario igrice. I to je istina. Dodajte tome još puno ranih Floyda kad su u jam session mode-u i bezbrojne permutacije, o kojima ću više govoriti u nastavku, mogu početi. Román nastavlja:

Bend pokušava rastegnuti svaki mogući takt pjesme koliko god može i koliko god slobodnije može, tražeći pritom svaku dostupnu i provedivu kombinaciju timbra, melodijski razvoj i studijske trikove; kao da uzimaju 'uobičajenu' pjesmu i onda je seciraju i gledaju svako tkivo pod mikroskopom duge vremenske periode, provjeravajući i šireći glazbeni kontekst svakog fragmenta.

Kako god Lipsi gradili razradu jedne glazbene ideje, kojim god putem odlučili odvesti glavnu temu i onda je vratiti natrag, koliko god na tom putu ima dugih iscrpljujućih dionica i onih jednostavno sjajnih a opet dugih, dužih od najdužih na koje ste do sad navikli, oni se u 'I Found a Star on the Ground' konstantno suprotstavljaju smjernicama glazbene industrije i kulturološki uvjetovanoj sklonosti kod slušača. Doduše, takva glazbena istraživanja nisu nikakva novina; ima raznih ludosti, od benda Bull of Heaven čija 'The Chosen Priest and Apostle of Infinite Space' traje oko dva mjeseca (to je ona apsurdno uvećana monotona drone-glazba napravljena polu-slučajnim odabirima koju je spomenuo Román) do kralja svih ludosti, Johna Cagea čija se 'Organ²/ASLSP' (As Slow as Possible) počela izvoditi 2001. u crkvi u Halberstadtu, Njemačka, a završit će 2640. nakon punih 639 godina. No, The Flaming Lips, za razliku od ovih (i nekih drugih) eksperimenata, operiraju u ipak uhvatljivom, obuhvatljivom, žanrovskom, pop-kulturalnom okviru. Jednom kad se, nakon drugog sata po mom iskustvu, naviknete na unutarnji ritam glazbenih segmenata, 'pjesma' gubi navodnike i zaista postaje pjesma. Vrlo duga, sa svojim unutarnjim zakonima, ali definitivno pjesma.  

I kako to ide?

Pjesma kreće naglo, kao da smo se uključili u nešto što je već sviralo prije našeg uključivanja. Nekoliko sekundi disonance i onda hipnotički bas i složeni ritmični uzorak koji se mogu usporediti s puno toga, a najviše s njemačkom manje grupom više institucijom Can. Nakon nekoliko minuta pojavljuje se jednostavna melodija koja sliči na uspavanku. Steven Drozd pjeva 'I Found a Star on the Ground' što je glavni glazbeni motiv cijelog komada i jedini pravi stih u svih šest sati.

Dvadeset minuta kasnije jam session vlak i dalje melje na istu temu, no sad se preko svega pojavljuje i visoko frekventno pištanje koje traje sljedećih desetak minuta. Uz raznorazne varijacije na glavnu temu ovakva svirka traje većinu prvoga sata. Na početku drugoga sata pojavljuju se kratke eksplozije distorzije koje čine kratki klimaks. Nakon toga glavna tema se vraća ovaj put pjevana kroz vokoder.

Stvar se prvi put smiruje nakon sat i pol. Duge melodične sint i melotron linije služe kao podloga za Seana Lennona koji preko telefona čita imena ljudi koji su platili sto dolara da im ime bude pročitano u ovom eksperimentu. Uplaćeni novac (sve skupa oko 20 000 dolara) Lipsi su donirali u Central Oklahoma Humane Society i The Academy of Contemporary Music, a imena koja Lennon čita, neka izmišljena i šaljiva, neka stvarna i najobičnija američka, zvuče kao uvrnuti popis ljudi koje su izvanzemaljci oteli tijekom sedamdesetih i sad ih vraćaju na Zemlju. Mora da je Wayne Coyne zbog toga zadovoljno trljao ruke. Općoj X-dosjei atmosferi ovog dijela pjesme doprinosi i glas Seana Lennona koji neodoljivo podsjeća na glas njegovog oca. Zanimljivo. 

Nakon čitanja imena ostajemo u skoro polusatnom ambijentalnom dijelu koji negdje oko drugog sata i dvadesetšeste minute biva naglo prekinut atonalnim skvičanjima gitare i pljeskanjem dlanova. Novi neugodni dio traje dvadesetak minuta, a onda prvi put u pjesmi čujemo i klavir. Doduše radi se o kodi koja traje li ga traje, a biva pokrivena, nakon dobrih dvadeset minuta, najnervoznijim dijelom cijele pjesme – apstraktnim psihodeličnim pitanje-odgovor fraziranjem između Wayneove gitare i suludog Stevenovog falseta koji uskoro ode u nerazgovjetni nerazumljiv egzorcistički trans. Ovo je definitivno najteži dio za proći, no jednom kad to prođe slijedi najzanimljivija varijacija glavne teme koja ovaj put traje skoro puni sat. Razigrane mutacije glavne teme nadopunjene su elektroničkim zvukovima i, bez obzira što traju skoro sat vremena, sadrže trenutke apsolutne glazbene genijalnosti. Radi se o potpunoj hipnozi repeticijom što se samo čini lakim, ali svatko tko se ikad bavio minimalizmom ili repeticijom ili bilo kakvim oblikom mantraste glazbe, zna da je to najteže za postići. Kroz ovaj dugi segment pjesma se transformira u punokrvni prog-rock sa vokalnim aranžmanima i instrumentalnim varijacijama te negdje na polovici petog sata čak frivolno citira opća mjesta prvo Tangerine Dreama iz zlatnog razdoblja, a onda i ranog Genesisa.

Ovaj dio prati se puno lakše jer sad je uho već naviklo da ono što u prosječnoj pjesmi koju čujete na radiju traje dvadesetak sekundi, ovdje može doseći i do sat vremena. Ako je i bilo problema do sad, problema uzrokovanih nenaviknutošću na duge 'iste' dionice ili ako je do sad i bilo dosadnih dijelova, a brat bratu bilo je (osobno, najteže mi je bilo pregrmiti dio od 00:30:00 do negdje 01:20:00), u ovom segmentu Lipsi briljiraju u znanosti ostajanja u istom gruvu bez da odu u dosadu. Kao što sam već rekao, ovaj dio je jednostavno fenomenalan. 

Kad ovaj segment konačno utihne oko početka petog sata slijedi još jedan tiši ali zato ne i ugodan dio. Nešto kao sredina 'Echoes' Pink Floyda pomiješana s bilo kojim Merzbow izdanjem ili, evo druge usporedbe, kao da Reedov 'Metal Machine Music' malo prorijedite. Atmosfera mračne začarane jezovite šume ili, za neke, buka uskoro popušta i to prilično naglo na točno 05:34:38 kad nam se na vrlo kratko otkriva arpeggio tema na električnom klaviru koja služi samo kao kratka najava za samo finale koje slijedi uskoro. No, prije nego stignemo do samog finala, bend još jednom ode u jam session mode i to točno na 05:35:50 što je potpuno novi komad glazbe nevezan uz glavnu temu. Radi se o funky noise improvizaciji koja ne bi smetala čak ni na 'At War with the Mystics' albumu i koja potraje desetak minuta prije nego se za zadnjih petnaestak minuta vrati repetativni arpeggio na električnom klaviru i, evo ga opet, Sean Lennon preko telefona s još imena humanitaraca kroz fanova kroz otetih. Ima nešto zastrašujuće u čitanju imena na minimalnu glazbenu podlogu. Komad završava glavnom melodijskom temom, ovaj put orkestriranom pomoću sinteva u grand finale celestijalnom stilu. Sean na kraju više ne čita imena već govori poruku zahvale onima koji su preživjeli i došli do kraja – We will always love you, We will always love you, We will always love you...

Bilo je velikih otpora po putu, moram priznati, no na samom kraju imao sam osjećaj kao da sam osvojio neki visoki vrh. Dignuo sam ruke u zrak i rekao posljednji We will always love you zajedno sa Lennonovim sinom i osjetio i olakšanje i uzbuđenje i tugu i još toga. Kao da sam pobijedio. Kao da sam zaista izašao iz iskustva drugačiji. Ponekad, kao što to znaju minimalisti, repeticija je ono što odvaja slušatelja od njegove subjektivne percepcije vremena. I to mi je ova pjesma učinila.

Nisam je slušao na slušalice. Dopustio sam joj da napuni moj dnevni boravak. Nešto se neobično zbiva kad se glazba i prostor spoje, to ste i sami, nadam se, iskusili na nekim drugim primjerima. Da, napunila mi je dnevni boravak, zavukla se duboko i još danima nakon slušanja kao da sam mogao čuti Stevena kako pjeva 'I... Found a Star on the Ground... I... Found a Star on the Ground...' i tako u krug. Ili sam to ja pjevušio poslije danima. Nisam siguran.

Teško je (i pomalo besmisleno) opisati 'I Found A Star On The Ground' zato jer je namjenjena doživljavanju. U svakom slučaju radi se o izazovu jer potrebno je puno puno više strpljenja, pažnje i posvećenosti nego što to od nas traži prosjećna pjesma. Carlosa Román sa Tiny Mix Tapes portala ima što za reći i o našoj današnjoj pecepciji glazbe:

Nakon dekada incestuoznog umnažanja žanrova, najkomercijalnije pop pjesme mutirale su u općemjestne aberacije: ukloni segmente koji se ponavljaju, mostove, fillere, beskorisne uvode i završetke i sve što ostaje su pamtljive fraze proizvedene za profit, više jingleovi nego pjesme namjenjeni masovnoj konzumaciji. Ove unaprijed definirane strukture također funkcioniraju kroz autocenzuru, unakažujući kreativnost i sprječavajući bilo kakvu vrstu glazbenog eksperimentiranja, u isto vrijeme namečući pseudo-slušalačke navike u kontekstu nekoliko glazbenih praksi: naslijeđene ideje o glazbi kao zabavi za buržoaziju, glazbi kao ukrasnoj pozadinskoj buci gdje zaista nije važno traje li pjesma tri ili tristošezdeset minuta, sve dok postoji kao komoditet za konzumiranje.

U svijetu trominutnih šablona i iznimno kratkog trajanja pažnje, pjesma od šest sati, čak i ovakva, naizmjence dosadna i briljantna, je dokaz da čin slušanja nikad nije pasivan. Román nastavlja:

Ako i sama dužina pjesme odašilje estetsko-političku poruku, njen konkretni glazbeni sadržaj i njegove mnoge varijacije je ono što na kraju jest osobito postignuće benda koji je sa skoro 30 godina djelovanja ispočetka motiviran slobodom odmicanja od zakona glazbene industrije. Kolosalna vremenska dimenzija ovog glazbenog komada nema post-Wagnerske megalomanske pretenzije ili filozofske ambicije rekreiranja vječne spirale vremena. Koliko god šest-satni koncept zvuči arogantno, on nikad ne gubi na svojoj skromnosti. The Flaming Lips su davno naučili da koliko god eksperimentalna ili pionirska njihova glazba je ili može biti, glavni cilj koji se želi postići, bilo od njih ili njihovih fanova, je dobro se zabaviti.

I šta sad? A, ništa... Pravi posao tek slijedi. Ako niste znali, slijedeće prošlogodišnje The Flaming Lips izdanje bilo je '24 Hour Song Skull' (Warner/ Lovely Sorts of Death, 2011). Da, baš tako. Kad su vidjeli da mogu napraviti pjesmu od šest sati, Wayne, Steven, Michael i producent Dave Friedmann odlučili su napraviti pjesmu od 24 sata. Ta prokleta stvar koja me čeka (da, naravno da hoću – ne znam kako i ne znam kad ali znam da hoću!) zove se '7 Skies H3' i, za razliku od 'I Found A Star On The Ground', priznaje i sam Wayne, nije pjesma s motivom, glavom i repom, već audio instalacija. Tko preživi, pričat će.

Hvala na čitanju.

Ako ih ima, otvoren sam za pitanja.

p.s.

Korisni linkovi:

'I Found a Star on the Ground' nalazi se ovdje (youtube) ili ovdje (soundcloud, dio prvi), ovdje (soundcloud, dio drugi) i ovdje (soundcloud, dio treći).

Wayne Coyne vodi vas kroz 'I Found a Star on the Ground' ovdje (youtube).

'Butterfly, How Long it Takes to Die', prvu pjesmu na 'Strobo Trip' ep-ju slušajte ovdje (youtube).

'Evil Minds', treću pjesmu na 'Strobo Trip' ep-ju slušajte ovdje (youtube).

Kako izgleda Strobo Trip igračka pogledajte ovdje i ovdje (youtube).

Wayne Coyne tiska FL poster pomoću svoje krvi ovdje (youtube).

Prejebeni spotovi za tri pjesme s 'Embryonic' albuma: 'Powerless', 'The Sparrow Looks Up at the Machine' i 'I Can be a Frog'.