Kao što ste primjetili, kopam po arhivi svojih glazbenih recenzija i nalazim svašta. Prošli post je očito bio za ljubitelje poezije, a sad evo još nečeg za što si mislim da bi Vas stare rokere Pokojne moglo zanimati. Tekst o obljetničkom izdanju 'Piper at the Gates of Dawn' Pink Floyda iz 2007. Čitajte, ako hoćete, ovdje ispod.
Cygni, Lepus, Eridanus, Virgo, Taurus, Crux, Scorpius, Orion...
E - E - E Eb/E -Eb/E
Lime and limpid green a second scene the fight between the blue you
once knew.
G - A
Floating down the sound resounds around the icey waters underground
E - Eb
Jupiter and Saturn, Oberon, Miranda, and Titania...
G - G#
Neptune, Titan, stars can frighten...
E – Eb – D - C# - C – B – Bb - A
Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah
A - G# - G - F# - F – E – Eb - D
Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah
„Space is the place...“ pjevali su Blur na „Bugman“ i neka jesu,
ali nitko nije toliko naivno, nevino ali i pionirski opjevao sci-fi kao
„Astronomy Dominé“, moj današnji intro i još uvijek vrhunska otvaračica
albuma „The Piper At The Gates Of Dawn“ jedne relativno nepoznate
engleske grupe imena Pink Floyd. Od izlaska ovog kamena temeljca i
vrutka inspiracije za mnoge što su došli poslije prošlo je ciglih 40
godina. Meni osobno ne treba veliki povod za razgovor o ovom bendu,
(dovoljno je slovo P i ja odo...) no brojka 40, a pogotovo fora
obljetničko izdanje od tri diska je i više nego dobar povod. Pa,
stoga...
Bez pretjeranog uvoda o tome u koje su škole išli, ko je s kim živio ili
kako su se zvali prije nego se Syd sjetio da voli slušat Pinka
Andersona i Floyda Councila, ova priča počinje u proljeće 1967.
Do tog trenutka u vremenu Pink Floyd su već bili nova londonska
underground atrakcija prašući r'n'b (a onda malo i dugačke
„psihodelične“ instrumentale) u popularnom klubu UFO, dijeleći pozornicu
sa Hendrixom, Arthurom Brownom i The Soft Machine. Bio je to klub u
koji su Paul McCartney, Pete Townshend i ostala popularna bratija
dolazili slušat i gledat „nove bendove“ koji su, po prvi put u
povijesti, svirali uz rane, rudimentarne verzije light-showa i vj-inga. Anyway, bilo je to i „ljeto ljubavi“, pa vam je valjda jasno kakve su to fešte bile.
Pink Floyd su imali vrlo uspješno diskografsko proljeće; 11. ožujka EMI
im je izdao prvi singl („Arnold Layne“ – tipične engleske pop rok tri
minute o tipu koji krade ženske gaćice sa štrika za robu) koji je došao
na broj 20 "Record Mirror" ljestvice. Nekome se u firmi to jako dopalo
pa su u travnju već bili u studiju snimajući svoj prvi album, no prije
toga još je jedan singl izletio van. Bila je to legendarna Emily,
Barrettova „See Emily Play“ koja je ovaj put uspjela doći do broja 6,
što je poteglo nove nastupe ali i za ono doba uobičajene
promo-idiotarije kao što je nastup na "Top Of The Pops", na kojem je,
samo tri tv-pojavljivanja kasnije Barrett potpuno odljepio („John Lennon
ne mora ovo raditi pa neću ni ja!“) al to je sasvim druga priča .
Shvativši singl potencijal benda, EMI je od Barretta i ekipe zahtjevao
još takvog materijala, no sessioni snimanja albuma vukli su i mirišali
na nešto sasvim drugo. Umjesto da se posvete proizvodnji „hitova“ Floydi
su se posvetili istraživanju one „psihodelične“ strane koju su kopali u
klubovima, kao i Barrettovih vanzemaljskih i ruralnih opsesija. Petog
dana mjeseca kolovoza sve se to materijaliziralo u obliku prvog albuma.
Producent je bio Norman „Hurricane“ Smith, do onda najpoznatiji kao
snimatelj na „Revolver“ albumu liverpulske četvorke. Kad sam već kod
Flaming Pie ekipe moram reći da je „Piper“ sniman, evo još jedne
„legendarne priče“, studio do studija u kojem su Beatlesi snimali „Sgt.
Peppera“ pa su John, George, Paul i Ringo redovno, kao kakvi celebrity
fanovi, dolazili slušati Floyde na snimanje. Nekoliko tjedana po izlasku
McCartney je novinarima rekao da je „Piper“ „nevjerojatan!“ i to im je
bila bolja reklama nego cijela EMI-jeva advertising mašina.
Album je dobio ime po istoimenom poglavlju knjige „Wind In The Willows“,
dječje fantazije Kennetha Grahama; i zaista – skoro polovica albuma sa
Sydovim kanconama o gnomovima, strašilima, biciklikma, majčinim
uspavankama, demonskim sijamskim mačkama i ostalim danas već općim
mjestima, bila je čudna i zastrašujuća mješavina dječjih ideja i slika
sa sirovom underground mjuzom onog vremena. Uslijedili su kritičarski
hvalospjevi, ali i pojedine kritike da zvuk „Pipera“ ne predstavlja
najbolje zvuk benda uživo. Kakogod, „Piper“ je zasjeo na 6. mjesto
ljestvice albuma i tamo je ostao 7 tjedana. I „Record Mirror“ i „New
Musical Express“ dali su mu četiri zvijezdice od pet, a apoteoze nisu
splasnule ni do današnjih dana kad se „Piper“ redovno uvrštava na sve
popise relevantnih što britanskih, što svjetskih albuma svih vremena,
bilo od američkih ili engleskih glazbenih časopisa u boji.
Ono što ga je činilio posebnim onda čini ga posebnim i danas, a to je
specifična drugosvjetovna atmosfera, spoj infantilnih i na prvo uho
ultrajednostavnih pjesama sa prijetećom horor potkom.
U jednom trenutku bas i farfisa su topli i tu je i akustara i priča se o
ugodnom djetinjstvu zamotanom u majčine priče o orlu koji zasipava
ljude srebrom („Matilda Mother“), a već slijedeći male buljooke i
agresivne životinje vrište vam u facu i vaše ugodno okružje zamijenjeno
je džunglom („Pow R. Toc H.“) i fizičkom boli („Take Up Thy Stethoscope
And Walk“). Katkad se iz uvodnog i filmičnog glumbienta u jednom koraku dolazi do ugodnih singalong
trenutaka („Flaming“), a katkad je i obratno – iz čvrste, rokerske,
riffovske glazbe katapultirani ste na rođendansku proslavu na bolnički
odjel teško mentalno retardiranih ili u vakuumsku hladnoću svemira
(„Interstellar Overdrive“).
A onda su tu još gnom Grimmble Crumble koji je, tamo negdje u travi,
najozbiljnije, majke mi, doživio veliku avanturu („The Gnome“), i
strašilo koje stoji u polju gdje raste žito a mišići mu trčkaraju oko
slame („The Scarecrow“), da bi nakon toga uslijedila poduka iz I-Chinga
(„Chapter 24“) i doslovno nevjerojatan kraj („The Bike“) u kojem Syd
priznaje da ima bicikl koji ima i košaru i zvonce i sve te stvari zbog
kojih izgleda dobro, i ne samo to, ima i miša Geralda (al ne zna zašto
ga tako zove) i klan ljudi od đumbirovog tijesta i stari pohabani plašt i
SVE bi to najradio dao njoj jer ona je ta koja se uklapa u njegov
svijet. Na kraju joj predloži da odu u drugu sobu jer on tamo ima
svakakvih drangulija a najviše satnih mehanizama pa, ono. I onda odu. I
onda slijedi veliko finale, kaotična naljepnica, slična onoj poslije
„Day In A Life“, samo još luđa, gdje se svi satovi ovog svijeta tope u
dalijevskom seksu.
Da, zanijelo me, ali to je „The Bike“, Barrettov „The Bike“ i tu nema isprike.
Jasno da se na svim ovim pjesmama čuju utjecaji The Doorsa („Take Up Thy
Stethoscope And Walk“ je najočitiji primjer) i Beatlesa („Matilda
Mother“ ode u nešto vrlo vrlo slično „Taxmanu“), te još nekih ondašnjih
bendova, no Barrett, Waters, Wright i Mason imali su nešto novo –
svježinu i prije svega zvuk kojeg su izbrusili na beskompromisnim
nastupima uživo.
Od tih dana prošlo je, dakle, četrdeset godina.
Sve je to lijepo i krasno, pogotovo jer sva tri obljetnička diska dolaze u crvenoj amnesiac-style
knjižici s novim dizajnom tate Thorgesona koji poštuje originalne Vic
Singhove fotke i Sydove crteže, a plus toga tu je i poseban booklet –
kolažni umjetnički radovi samog Barretta (na prvoj straničici piše „Fart
Enjoy“, diš bolje?!) koji pokazuju nešto što do sad definitivno nismo
vidjeli. Prvi disk donosi „Pipera“ u do sad na cd-u neobjavljenoj mono
verziji, što je genijalno za audiofile i slične frikove, a moram
priznat, mada definitivno nisam jedan od tih i takvih, da je razlika
očita. Drugi disk je „Piper“ u remasteriranoj, do sad vrlo nabavljivoj
stereo verziji. No, treći disk je malo „mlaka voda“. Zašto?
Svu fanovsku i kolekcionarsku demenciju na stranu, ovdje nema ničeg
toliko novog da bi bili iskreno sretni. Gdje je „Vegetable Man“? Gdje je
„Scream My Last Scream“? Gdje je „Lucy Leave“? Gdje su live izvedbe
pjesama sa „Pipera“? Umjesto svih tih nikad objavljenih bisera iz rane
Floyd riznice, dobili smo prve singlove i njihove b-strane (do sad već,
na raznim mjestima, dva put objavljene na cd-u!) i dvije verzije
„Interstellar Overdrivea“ od kojih jedna nije ni cijela! Tu je i
„Matilda Mother“ koja, ok, ima pjevanja s drugačijim stihovima, ali –
hej, treći disk traje 30-ak minuta. Molim vas lijepo!
Naravno da će sve te pjesme za kojima fanovi doslovno čeznu jednog
lijepog, skorog dana objaviti, no, mislim da je ovo bila prava prilika
jer upravo se radi o kontekstu Barrettovih Floyda.
S druge strane, neprevelika cijena od 230 kuna opravdava ovaj lijepo
upakirani audiovizualni memento na prvi album Floyda, pogotovo kad se
uzme u obzir činjenica da njihovi albumi nikad nisu na „nice price“ popustima i da za njih uvijek morate plačati punu suludu cijenu od 140 kuna.
A što se, po izlasku „Pipera“, događalo sa njegovim glavnim bardom?
Priča je, manje više, svima poznata. Čovjek je popio previše tripova
(podsjećam da se u te dane nije tripalo na papiriće nego na čistu
lizergidnu kiselinu iz pipete, odnosno bočice) i pojeo previše Mandraxa
pa se pretvorio u beskorisnog člana koji je svojim buljenjem u prazno i
nesviranjem i neskladanjem minirao bend gdjegod je stigao. Onda je došao
David Gilmour i od 2. ožujka 1968. Syd više nije bio u Floydima.
Poslije je objavio dva solo albuma, „Madcap Laughs“ i „Barrett“, dvije
definitivne pjesmarice koje sadrže pravo blago za razumijevanje ove
napaćene budale. Sa scene se potpuno povukao 1972., a ostatak života,
sve do njegove smrti prošlog ljeta, točnije 7. srpnja 2006., živio je
izolirano, slikajući i brinući o majci. Ono što ga je dokrajčilo nisu
bile posljedice droksanja već dijabetes i rak gušterače. U njegovoj
osmrtnici je pisalo – umro je umirovljeni glazbenik.
Njegov post-Floyd život pun je mitova i legendi, no ono što je bitno je
ostavština. Djelujući samo par godina ovaj, kako su ga poslije bivši
suborci glorificirali, „ludi dijamant“ ostavio je iza sebe pedesetak
pjesama koje su nadahnule mnoge i koje su „krive“ za mnoge bendove koje
danas volite i slušate.
Mnogi su rekli – ali da bar nije Barrett otišao na kvasinu, Floydi su
mogli ovo i ono... Te je izjave najbolje ironično isprdao engleski folk
kantautor Robyn Hitchcock u tv dokumentarcu „Syd Barrett & The Pink
Floyd Story“: „...da, i onda bi zvučali ko Emerson, Lake i Palmer!“
Bwahaha!
Gledajući danas na sve što se dogodilo Sydu i Floydima, a pogotovo kad
se sluša „Piper At The Gates Of Dawn“ kao savršen početak jedne karijere
(ili kao bljesak genija), čini se kao da je baš tako i trebalo biti.
Kratko, močno i jednostavno nenadjebivo.
Najbolje stvari: Vi to ozbiljno?
Web: www.pinkfloyd.com
Barrump Ch Ch! Barrump Ch Ch!: Barrett i društvance, uživo, 1967.
Hvala na čitanju,
ek.
Screaming through the starlight SKYYYYYYY....
OdgovoriIzbrišiTraveling by telephone...
Vegetable Man, još te čekam.
00:47 ja umjesto da spavam citam ovo cudo od recenzije. sto je najgore sad odoh na jubito. thx
OdgovoriIzbrišiPiper je prva originalna audio kazeta koju sam dobila u posjed još u osnovnoj školi. Mother Matilda i Lucifer Sam!!!
OdgovoriIzbriši