petak, 2. studenoga 2012.

Jeste li kupili direktoru Parkerice?

Znate onu, smijem se a plakao bi? E, pa tako se nekako osjećam dok čitam fahovski vrlo zanimljivu, ali radnički i ljudski vrlo bolnu knjigu našeg sugrađanina i suborca Milana Zagorca 'Jeste li kupili direktoru Parkerice? (roman o mobbingu)' (studio TiM, 2006).

To možete, ako hoćete, i vi. Ovdje.


4 komentara:

  1. Ja sam ju čitao, i nije mi smiješna. Mučna je i izaziva mi ljutnju. Prošao sam nešto slično.

    OdgovoriIzbriši
  2. nije ni meni smiješna-smiješna. smiješna u smislu tragikomedije.

    ja nisam prošao ovako ekstreman oblik zlostavljanja na poslu, ali da je bilo mobinga, brate, bilo ga je. raznoraznih vrsta. da parafraziram majku glavnog junaka ove zagorčeve knjige, većina direktora su.. pa ne baš kvalitetni ljudi, živio eufemizam. na kraju krajeva, sami rad bez redovne naknade ili poštivanja stavki ugovora je mobing aussi.

    nego, čestitke zagorcu. roman se lako i brzo čita što je odličan stilski odabir za ovakvu temu. lik direktora trutića je toliko odvratan da ga je lako mrziti pa bi se moglo razglabati o jednodimenzionalnosti negativca, mada zagi s vremena na vrijeme pokušava dati liku ljudsku dimenziju, no neki likovi su jednostavno đubrad i nema te nezgode iz djetinjstva koja bi ih mogla imalo opravdati.

    ovo bi bio odličan film. direktor trutić bi mogao biti najveće hrvatsko filmsko đubre poslije ginekologa babića u schmidtovom 'ljudožderu vegetarijancu'. oke, na drugu foru, ali uz pravog glumca i još pokoji dodatni touch na scenariju, mogao bi stvarno biti jedan od onih koji se pamte. već vidim kraj, spoilers alert, trutić razbija laptope a marin izlazi iz ureda ostavljajući iza sebe pomahnitalog idiota u razbijanju i uplašene zaposlenice ulizice. bez obzira što nema poetske pravde u posljednjoj sceni, vrlo je evidentno da direktor neće dobro završiti. kriminalac. diskasting.

    ako si stvarno prošao i pola od ovoga u knjizi, milane, kapa dole. ponekad smo stvarno slijepi i kukavice, po cijenu osobnog digniteta i zdravlja, ali i to je proizvod ove odvratne ekonomske bare u kojoj živimo, kapitalizma ofkors i kulture straha.

    OdgovoriIzbriši
  3. merci! Odmah moram reći da je ovo roman, i da je stvarnost, pa, iskreno, bila znatno drugačija, ne bih je uspoređivao... istina, imao sam i simpatije za Trutića, ali teško je reći je li riječ o stockholmoskom sindromu, ili nekoj mojoj naučenoj i umjetnoj empatiji prema psihopatu na poziciji moći... roman je roman, ali ono što najviše želim je da mi likovi djeluju autentično... Ima jedna grozna fora, o kojoj ću se jednom raspisati, a dala bi se svesti na onu staru, čiju već, židovsku, mudru, "čuvaj se vlastitih želja"... a ovo za filmičnost me iznenadilo. ja sam se ovim romanom bavio tako da sam se smijao ponekad i samome sebi što pišem. Čitajte i zaključite sami. Dakle, još jednom, roman je roman, onu stvarnost koju sam prolazio (i mimo posla i poslovnih iskustava), nadmašuje moje literarne sposobnosti i stavlja me u sve goru poziciju sve dubljeg zakopavanja u vlastite demone...

    OdgovoriIzbriši