subota, 29. prosinca 2012.

I TRI SULARA KROFT



Ako vas zanima što mislim o glazbi u 2012, kliknite tu ispod. Ima dosta. :)

Ako ne, onda hvala lijepa himna i laku noć ajmo razlaz.



U ovom tekstu neću govoriti o gangamu (proudly ignoring), Adeli (I... Kakva je nova Bond pjesma? Pa, ono, dobra. Al za koji qurac nije bolja?!!), Rihanni (štagod) i Lani (del Rey, ne Jurčević), niti o ijednom top-ljestvice fenomenu jer i dalje aktivno ne podnosim pop glazbu. Posljedica mog daily job-a. S druge strane neće biti riječi ni o Amandi Palmer, Cat Power, Fioni Apple ili Bat For Lashes kao ni o mnogim očito genijalnim izdanjima godine jer ih nisam stigao slušati. Isto tako, neće biti riječi ni o Dirty Projectorsima čiji mi se 'Swing Lo Magellan' jednostavno nije svidio (dok 'Bitte Orca' i danas poslušam s nevjerojatnim guštom), niti o bendovima tipa Beach House ili XX jer nemam više živaca za tu mjuzu. To više ni nije 'indie'. To je 'mindie'. As in 'mainstream indie'. Još je više glupo ako se napiše ovako: Mindy.

Neće biti dosta toga što bi ovaj tekst činilo kredibilnim presjekom 2012. jer ovo je moj OSOBNI dnevnik slušanja i nije nikakav godišnji popis ili best of. Sastavio sam ga iznenađen činjenicom da sam, unatoč osjećaju da sam zaostao u praćenju recentnih izdanja otkad se više profesionalno time ne bavim, poslušao opet More Glazbe.

Da je tekst potpuno osobni dnevnik slušanja dokazuje odmah prva u glavu. Početkom godine i dobar dio proljeća imao sam fazu Roberta Palmera i to njegovog solo prvijenca 'Sneakin' Sally Through the Alley' iz 1974. (Island) koji me je apsolutno razbio jer je pod a) to Robert Palmer kojeg, a šta ćemo sad, svi pamtimo po 'Simply Irresistable' i cijeloj MTV fazi iz '80-tih, ono, ej, Robert Palmer, ej... i pod b) jer takav bijeli soul i funk se rijetko susreće. Znate ono kad kažu – e to je muzika. E, pa prvi Palmerov album... To je muzika! Od Little Feat klasika 'Sailing Shoes' koji bi svakom normalnom homo sapiensu trebao otčepiti kukove (plus 'Hey Julia i naslovna stvar što zajedno tvore Otvaranje albuma na koje se rijetko naleti) preko 'Get Outside' (naježenje) do 'Through It All There's You', Palmerov prvijenac za mene je 70's ploča godine. 

A Japanski Premijeri kad su se sastajali i ne-radili, slušali su samo The Police (sve) i Fleet Foxes (prvi), al uglavnom Police.

Cohenove 'Stare Ideje' (Columbia) slušao sam nekoliko puta zbog stihova, nikako zbog glazbe. Ne kažem da Ed Sanders ne zna raditi, ali možda bi Najbolji Živući Pjesnik trebao glazbu prepustiti nekom skroz mlađem (Godrich? XX Jamie? Damon Albarn? Mmm... To bi volio čuti!) ili nekom T-Bone Burnettu, npr. Al šta sad, Cohen, ono.

Kad sam Albarna spomenuo, da odmah kažem – dvije nove Blur pjesme bile su blessing ove godine. Čisti blessing. Pogotovo 'Under the Westway' (mada meni je i 'The Puritan' zakon jer je druga strana Blur medalje) koja se može opisivati kao potvrda da je Albarnova umjetnost slaganja savršene balade definitivno izbrušena kroz godine do savršenstva bla bla, no točnije bi je bilo opisati jednom jedinom rječju. Ljepota. Kad na kraju pjeva - On a permanent basis I apologize/ But I am going to sing/ ...Hallelujah! - srhometar je na jako jako visoko i neobično mi je drago, pod temperaturom emocija koje ova pjesma proizvodi (jasno, ako ste adekvatan receptor), da mi se neki autor u 2012. ispričava što će otpjevati jednu od najizlizanijih riječi zapadne civilizacije, riječ Aleluja. I onda kad je otpjeva, to zvuči onako kako je autor i zamislio i kako priliči toj riječi – slavljenički i uzvišeno. Po meni, singl godine. Gdje ste ga čuli? Nigdje, naravno. Ako zbog ničeg drugog (a tog drugog ima) 'Under the Westway' je dokaz da je radio, u Hrvatskoj barem, mrtav. Dead. No more. Ceased to be. An ex parrot.

Kad sam več kod Blura, moram reći i dvije, tri o tome kako sam se upustio u vinile ove godine s obzirom na konačno ukazanje gramofona u mom domu. Izuzetno sam sretan da su Blur izbacili cijelu diskografiju na vinilima, pa se sad 'Blur' (Food/EMI, 1997) i '13' (Food/EMI, 1999), moje dvije skoro najdraže ploče devedesetih kod mene zaista i vrte s ploča. Zbog istog novopridošlog gramofona konačno sam u životu doživio 'Graceland' (Warner, 1986) i sad ga znam skoro napamet pa pjevam, svaki drugi dan sam sebi - I know what I know/ I'll sing what I said/ We come and we go/ That's a thing that I keep in the back of my head...

A onda još - She's a rich girl/ She don't try to hide it...

I onda – Losing love is like a window in your heart...

Ili nekad – Over the mountain/ Down in the valley/ Lives a former talk-show host...

Taj album ima najljepše stihove na svijetu, bez pogovora. Graceland, ej. Grejs. To je našem Morisu Mostly Subtractive Mateljanu najdraži album ikad. Pitajte njega.

Svakako najdraže nove dvije vinilne pridošlice mojoj maloj ali dragoj LP kolekciji su dva Talk Talk albuma, 'Spirit of Eden' (Parlophone, 1988) i 'Laughing Stock' (Polydor, 1991). O tim remek djelima volio bi jednom napisati iscrpne eseje (jer to ova dva monumenta zaslužuju) ali ne mogu sad (i to su drugi već učinili umjesto mene) pa ću samo reći – Ajme. Ako vam Mark Hollisova glazba nije u životu, propuštate znanost redukcije i jednostavno, najljepšu jebenu mjuzu ikad. Pogotovo je ovdje znanost redukcije važna; nešto što se, sluša li se pozorno i pritom uči, može primjeniti i na druge umjetnosti. Još je 'Laughing Stock' na crvenom vinilu! Masturbatory.

Mark Hollis je, dok je još radio glazbu, rekao – Dvije note su dovoljno, a još bolja stvar od dvije note je jedna nota.

2012. je bila godina i kad je konačno konstantno ali poluzainteresirano bivanje svjesnim prisutnosti i aktivnosti benda The Flaming Lips u realnom svijetu preraslo u opsesiju i razumnu orgiju kopanja, istraživanja, preslušavanja, pregledavanja i nadoknađivanja. Pažnju mi je privukla dvostruka kompilacija 'The Flaming Lips and Heady Fwends' (Lovely Sorts of Death/Warner, 2012) i cijeli niz izvanglazbenih suludosti. Pa sam otkopao sve same dijamante - 'Soft Bulletin', 'Transmissions from the Satelitte Heart', 'Clouds Taste Metallic' koncertni film 'UFOs at the Zoo' i sve i svašta po EPijima, plus još hrpu krvi u vinilu, lubanja od gumenih bombona, ludosti kao što su pjesma od 6 sati (koju sam odslušao cijelu!!!), pjesma od 24 sata (još uvijek ne), prepucavanje s nadrkanom Erykom Badu, Wayne Coyneova "c'mon, motherfuckers, c'mon!", čudo od glazbenika što Steven Drozd i jest... Pravo čudo. Najviše mi se u sviđanje, uživljavanje i uživanje urezala ploča 'Embryonic' (Warner, 2009). Pjesme kao što su 'Powerless' ili 'Sparrow Looks Up at the Machine' ili 'Evil' ili, na kraju krajeva, 'I can be a Frog' su, znate taj osjećaj s nekim bendovima i s nekom glazbom, stvorene samo za mene.

Nije mi uopće jasno kako sam mogao sve ove godine živjeti s takvom rupom usred svoje glazbe. Ja, Pink Floyd fan do smrti.

Kad sam kod Lipsa, ima poveznica preko Heady Fwendsa: ovogodišnji album 'Lonerism' (Modular, 2012) australske psihotropične divote od benda, grupe građana zvane Tame Impala je savršeno nešto. Ako to krenem opisivati zapetljat ću se u klišeje (već sam počeo sa 'psihotropičnim') pa još samo ovo: Da! DA!

O-du-ševili su me i Alabama Shakes i njihov 'Boys & Girls' (Rough Trade, 2012) i vokalistica Brittany Howard koja izgleda kao žena sa šaltera na mirovinskom, ali zato pjeva kao da je vrag goni. Sve vezano uz glas tetke Brittany i njenu isporuku je apsolutno savršeno. I nije mi jasno kako nešto tako jednostavno kao što je singl 'Hold On' (koji se još i zove tako klišejno i govori o temi milijardu milijardi puta otpjevanoj) može biti takva dizalica lanugo dlačica. Ili mi je možda potpuno jasno.

Između puuuno puuuno Stevea Reicha i, kao i uvijek, The Orba, našao sam vremena i za 'Lux' (Warp, 2012) Briana Enoa. Jako lijepa glazba i jedva čekam da imam nešto za raditi što zahtjeva soundtrack pa da je mogu slušati uz to. Kad sam već kod ambienta, moram spomenuti i album 'Ravedeath, 1972' (Kranky, 2011) čarobnjaka Tima Heckera koji je izašao lani ali mi se protegnuo u ovu godinu. Obožavam tog tipa još od albuma 'Radio Amor' (Mille Plateaux, 2003) i nakon nekoliko albuma koji su mi bili nja-nja pogodio me s ovim toliko da sam mu se cijelu 2012. vračao. 'Ravedeath, 1972' (grozno ime za tako lijepu glazbu) je i soundtrack bacanja klavira sa zgrade i klasična ambijent ploča i pomicanje soničnih granica i utapanje u ljepoti i gubljenje u magli i strah od glazbe i najbolja pozadinska glazba za pisanje i sve to u jednom.  

Zato jer ima najbolju naslovnicu u povijesti naslovnica albuma (ili barem je tako privremeno, dok se glava ne ohladi) išao sam poslušati The Swanse i njihov 'The Seer' (Young God, 2012). Ne bi inače išao za ovim bendom kojeg znam prilično površno, jer nisam fan, iskreno, ali ovakav cover čovjek ne može ignorirati. I kakva sreća da ilustracija na albumu nije jača od glazbe na albumu, što je vrlo vrlo često slučaj. 'The Seer' je upravo ona zvijer na naslovnici! Zato je naslovnica još bolja, kužite? Album kolje! Ubija! Jede malu djecu! Pametne, proračunate, na trenutke uzvišene, na trenutke mračne kao đavolji 'pak, art rock kroz prog punk kroz ambient simfonije koje su, opa, evo ga kliše, veće od života. I ne žuri im se nigdje. I da, naravno, iako ima stvari koje su nešto najbolje ikad (naslovna stvar je, po mom skromnom mišljenju, dostignuće u modernoj glazbi, ono, 4real), 'The Seer' je apsolutno beskompromisni dupli album i uz toliko repeticije, koja je dominantni glazbeni modus kroz skoro dva sata mjuze, ne mogu naglasiti dovoljno koliko tu repeticije ima, postane i ubitačno dosadan. Ono, dosadan kao ništa na ovom svijetu. Ali kad daje... Daje za deset drugih albuma. U slušanju glazbe ionako samo oni najizdržljiviji dobiju prave nagrade.

Repeticija kakvu mijesi Andy Stott mi je jako draga repeticija. Album 'Luxury Problems' (Modern Love, 2012) ovog tipa iz Manchestera je divno nešto. Ako kažem da je to 'fina elektronika s puno ženskih zamagljenih vokala s dabastim trenucima' neće zvučati preporučujuće, ali radi se o Atmosferi s velikim A. A i naslovnica ovog albuma je, pa, druga odmah iza Swansa. A još više od Stotta me razveselio novi Flying Lotus, 'Until the Quiet Comes' (Warp, 2012) koji skače li ga skače po svemu i svačemu i to je opet toliko razigrano i polomljeno i ljepljivo i zabavno i pametno i smiješno i glupo nekad i zove na Silver Apples i takve stare zlatarne i razbrcava jazz po svukud po sobi s čizmama od struje. Ma ajde. Steven Ellison. Genije.     

Kad sam već kod struje, Mouse On Mars imaju album vani ove godine isto. Zove se 'Parastrophics' (Monkeytown, 2012) i morate ga slušat jer su a) Jan i Andy, düsseldorfčanina dva stara, opet u formi i b) ima na sebi stvari kao što je 'Polaroyced' koja radosno potvrđuje da je ovakva mjuza živa i da šuta dupad i dalje. 'Polaroyced' ima sempl na kraju koji kaže 'Jesus! What's happened to Mouse On Mars? '. Genijalno. Tuknula me baj suprajz i pojava Claire Boucher odnosno Grimes i njenih vokalno-elektronskih građevina na albumu 'Visions' (4AD, 2012). Znao sam da mi se sviđa čim sam čuo lupirani glas utopljen u reverbu na koji onda dropne beat (i kakav beat i na koju sekvencu!) u stvari 'Genesis'. Odmah sam bio kupljen. Cijeli album mi nije po volji, ali par stvari, s 'Genesis' na vrhu, je, brrrr. Bit tako mlad i imat već tako razvijen stil i pristup procesu stvaranja... Isto genijalno.

I još je jedna stvar bila genijalna. Kad prvi put slušate '212' od Azealije Banks pa kad nakon dve minute ekstraordiner pičkaranja pjesma padne i skužite da ova prosta mala ima i glaščinu i da ova umpa-tumpa rep agresija ima i najkuku godine. Ayo... I heard you're riding with the same tall, tall tale... Crnac u meni bi odmah nešto.

Moj stari frend Jack White je izdao album ove godine. Prvi pod svojim imenom i prezimenom. 'Blunderbuss' (Third Man, 2012) je jaaako dobar. Ali ja sam zauvijek fan ovog tipa i zato neću gnjaviti, no čak i ako vi niste, pjesme kao što je 'Love Interruption' se ne mogu ignorirati.

Obavezno moram spomenuti i album 'Queen of the Wave' (Asthmatic Kitty, 2012) finskog benda Pepe Deluxé, kako su je sami podnaslovili 'ezoteričnu pop operu u tri dijela' za koju je trebalo šezdeset gostujućih glazbenika iz svih krajeva znanog svijeta i hrpetina stare opreme i starih instrumenata, uključujuči službeni najveći instrument na svijetu - The Great Stalacpipe Organ u spilji u Virginiji. Da, dobro piše. Štos ovog luuudog albuma je u tome da su svi ti glazbenici i instrumenti snimljeni i stavljeni na hrpu s preciznošću vizije i izvedbe da zvuče kao semplovi iskopani s tko zna kojih opskurnih ploča, u maniri velikog 'Since I Left You', semplističkog magnum opusa The Avalanches. Zabavno, emocionalno i bez zafrkancije. Poslušajte samo 'A Night and a Day' i sjetite se da to nisu semplovi.

Ali samo jedna stvar može, po definiciji riječi, biti najbolja.

Gledajući relativno redovno 'The Colbert Report' mog drugog najdražeg medijskog Amerikanca Stephena 'C to the silent T' Colberta može se, između uobičajenih političkih satira (ove godine su imali izbore pa je bilo ekstra fora) vidjeti i dosta bendova uživo u studiju. Između St. Vincent, Morriseya i sličnih, jedan dan se pojavio tih i pristojan čovjek iz Chicaga koji se zove Andrew Bird. Njega sam isto već nekoliko godina svjestan, ali nikad nisam išao za njim. Skoro sam jednom pred par godina poslušao 'Noble Beast' (Bella Union, 2009) ali nikad nisam. I onda se, dakle, pojavio kod Colberta i izveo 'Danse Caribe' s ovogodišnjeg albuma 'Break It Yourself' (Bella Union, 2012) s bendom i na osnovu jedne pjesme bacio sam se na glavu.

Andrew Bird svira violinu još odkad je u pelenama bio, classically trained, tu istu violinu svira i kao gitaru, lupira je, odličan je zviždač i pjeva ko, ono, jebemu mater. I još je zanimljivi songwriter s odličnim stihovima. Od tog tipa mi se slama srce, raste zavist, tjera me na promišljanje svog literarnog i glazbenog spletkarenja i tjera na poboljšavanje. Ne znam koji bi mu kompliment veći dao.

Izdao je ove godine i 'Hands of Glory' (Mom+Pop Music, 2012) koji je isto lijep i ima obradu Townes Van Zandtove 'If I Needed You' i verziju 'Orpheo Looks Back', još bolju nego na 'Break It Yourself', ali za ovu godinu, za mene (osobna lista on demand) 'Break It Yourself' je – hvala, Andrew, drugi put ću ja. Refren u 'Danse Caribe' progoni me od ljeta – Here we go mistaking clouds for mountains oh... Emocionalna, nikad cheesy, pametna, nikad pametnjakovićkasta Americana u vrlo širokom smislu tog pojma, ispričana kroz jedinstveni stil i izričaj. Nitko ne zvuči ko Andrew Bird.

Bilo je još svega. Uzevši u obzir da sam s Japanskim Premijerima sudjelovao u dva ep izdanja i dvije predstave uživo, moglo bi se reći da je ovo bila godina ispunjena glazbom. A i tišinom. Naime, pročitao sam 'Tišinu' Johna Cagea, friško hrvatsko izdanje. Lijepa knjga ali ne toliko lijepa da košta koliko košta. Cage je, osim očito skladatelja i filozofa, i vrsan zajebant i jedna općenito ekscentrična, zabavna i nadnaravno inteligentna manga s velikim piscem skrivenim negdje unutra. Čak i ako vas filozofija tišine u glazbi, tekovine elektronske glazbe i predavanja studentima glazbe ne zanimaju, 'Tišina' ima nekoliko poglavlja koja bi, izdvojena, mogla proći pod modernu prozu. John Cage. Tata.

I tako. Sigurno sam nešto zaboravio.

Ako ste čitali, hvala.

ek

p.s.

Ovo je oldskulerski tekst i nema linkova. Ili ste zainteresirani pa budete kopali ili niste. Sve najbolje.

Broj komentara: 26:

  1. Sufjan Stevens zvuči kao Andrew Bird.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da su slični i da je to, od oka, ista mjuza, da, slažem se. ali da su isti... nisu baš. sufjan je više bendžo tip. andrew je violinist. andrew je puno konkretniji, klasičniji skladatelj od sufjana. andrew je veći pjesnik od sufjana. manje ekstravagantan. itd.

      Izbriši
    2. Naravno, zvuči kao, sve ostalo je pitanje osobnih preferenci. Meni su obojica pomalo plačipičkasta..

      Izbriši
    3. a šta je tebi bilo naj ove godine?

      Izbriši
    4. Ove godine me vrlo ugodno iznenadio Spencer Krugg sa svojim "Moonface with Sinai" projektom, Album "Hearbreaking Bravery" je izvrsna lirika upakirana u glazbene zamotuljke koji se naslanjaju na pitermarfijevsko zaleđe, a čini mi se i da čujem odjeke First and Last and Alwaysa. Pjesme za zamislit se nad, a bogumi i zatancat uz koju.
      Naletio sam i na par dobrih bandova poput Midlake i Swan Lake (opet S. Krugg), a da ne bude sve vodeno, pobrinuo se i P. Glass koji mi je došao poput epifanije za vrijeme vožnje Ri-Zg, dok sam slušao njegovu Akhnaten operu na HR3. Tu je i Low, kojemu ranije nisam pridavao previše pažnje, i gorespomenuti S. Stevens, koji zna ponekad ne biti plačipičkast, npr na Seven Swans albumu, gdje je podnošljivo duhovan. Da je bar duhovit. Etogana!

      Izbriši
    5. 'akhnaten' je odličan!!! kužim kako može spasit vožnju. a od midlake sam slušao samo 'trials of van occupanther' i to mi je bilo super. stvari ko 'roscoe' ili 'bandits' ili 'head home'... super. sufdžan viška.

      Izbriši
    6. Pun sa čibučenjem na kraju te ne spašava od komentiranja Moonfacea! ;)

      Izbriši
    7. istina. al nema tajni. nisam to slušao. al bacit ću uho sigurno.

      Izbriši
  2. Fala, Giriče, na ovom postu. Potražit ću kad uhvatim vremena pa štogod i preslušati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala tebi. bilo bi fora kad bi i vi drugi napisali, ne treba ovako na široko, šta vam se dopalo ove godine od mjuze. ma može i od filmova. samo nemojte o knjigama! :))

      Izbriši
  3. Nisam u toku s glazbenom produkcijom, a slušao sam ove godine sljedeće: Florence and the Machine, Mark Lanegan, Ministry, Metronomy, Moby (ponovo otkrivanje!), Nine inch nails (cijela diskografija), Porcupine tree, Fleet foxes (mjau, mjau - dobri, ali ne volim mjau, mjau bendove), Rosewater, Trentmoller, Royskopp (cijela diskografija - lajkam!), Black keys, Stereo MC, Andrew Bird, Arcade Fire, Johnny Cash (American IV) i na kraju ne manje važni, ali najbitniji - JAPANSKI PREMIJERI!!! ŽIVJELIIIIIII!!!!

    OdgovoriIzbriši
  4. Ne mogu ne primjetiti da je Fleet Foxes dosta popularan u literarnim kružocima. ;)

    OdgovoriIzbriši
  5. Pitanje: Šta dobiješ kad križaš križanca (I) između Kate Bush i Bjork i križanca (II) između Davida Byrnea i PJ Harvey?

    Krivče, znaš odgovor. Imaš još 10 sati za nadopuniti svoju listu 2012-e.

    http://www.youtube.com/watch?v=b4qG06Q2zac

    Ove paklene, zujave, fuzzzzzz gitare se vraćaju na scenu i to mi se jaaako sviđa.





    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. moris misli na annie clark a.k.a. st. vincent.

      (kao što link i potvrđuje.)

      tu opsesiju ćemo temeljito razvijati u 2013.

      Izbriši
    2. annie clark a.k.a. st. vincent. - "and was also part of Sufjan Stevens' touring band "

      Izbriši
    3. istinaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!
      dosta više sa sufdžanom!!!!!
      sanjao sam ga noćas!!!!!
      hehehehe

      Izbriši
    4. Da te još malo uznemirim - pusti si Cruel od St Vincent, pa nakon toga Vacanze Romane od Matia Bazar :)

      Izbriši
    5. U stvari, pusti to zaredom na radiju. :D

      Izbriši
  6. Što, tri dana nakon nove godine i više se ne komentira muzika iz prošle?
    Evo moja tri favorita, bez nekog reda:
    The xx - Coexist : mislim da ovo spada u najpodcjenjenije albume prošle godine. Sigurno svi su ga komentirali, ali sve nešto u stilu "minimalističkije od prošlog albuma", "pa nije možda to baš ono kako smo zamišljali, čekamo treći album" i te fore. Po meni, xx-ovci su opet napravili masterpis. Sigurno, možda sonično to nije ugodni šok na prvu loptu kao prvijenac, ali možda smo zaboravili da ni prvijenac nije bio baš mačji kašalj za slušanje. Ovdje mi se čini da su dosegli neke nove visine/dubine zvučne i emocionalne panorame, malo se ispraznili od svog "zvuka" i mjestimično pustili tišinu da nešto kaže - "Angels", "Sunset", "Missing", "Swept Away" nisu ništa manje od čistih kultnih stvari, a taj koncentrat jako uspješno prolijevaju i po drugim dijelovima albuma. Barem za ove uši.
    Beach House - Bloom : Uh, Mr. E. Krivac, kako smo ovo preskočili tako lako...? Kako to da se nisu upalile te indie-janske lampice na ovaj sound? Po meni ovo je kontemporeri zvučna bajka i ništa manje.
    Jessie Ware - Devotion : e ovo neće bit lako objasnit...ne znam koliko dugo se nije dogodio ovakav kataklizmički sudar svjetova visoko sofisticiranog R'n'B-ja i indie kanona? Zapravo znam - točno 8 godina - zadnji takav vremensko-prostorni procjep zvao se Annie "Heartbeat". Ali na pitanje kako...ne znam. Ustvari imam ideju al ne da mi se pisat. Jer ovo treba slušat, a ne pisat o tome. Iskreno do bola. Za svačije uši. Bez recepta.

    Malo iza njih:
    Julia Holter - Ektasis : ovo baš nije za svačije uši. Sigurno nije dobra podloga za peglanje ili usisavanje. Album na kojem se pojam retro rastegnuo na nasumično citiranje općih mjesta iz posljednjih 27 stoljeća. Zvuči pretenciozno, ali je zapravo jako jednostavno. Odvojite mu 57 minuta, nećete bit razočarani, nadam se.

    I mali komentar na oriđiđi tekst: zašto, ali zašto svi otpisuju drugi album Fleet Foxesa. Za mene je njihov prvijenac random nizanje ne pretjerano povezanih dobrih pjesama (što nije loše, da se razumijemo), al' na "Helpnessness Blues"-u su počeli pričat priču...i to koju priču...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. nitko nije otpisao helplessness blues. to je vrhunska zbirka pjesama. ali, prvi je prvi. jednom kad se usadi ne može ga ni bog otac zamijeniti.

      Izbriši
  7. Srdâčno si se raspisao, bacićese uho na belog Đeka & ostalo što mi zapelo oku.

    Meni se još '12 svidio Doktor Đon('s Sure Good) nazvan Locked Down, ne može se zaobić a ni preskočit taj zvuk novog grada stare Orleanke; te još neke glasne cajke (METZ, The Men) koje ovdje možda nisu zanimljive. Plus stari đanki M.Lanegan, opet na svom đrniju.

    P.S: čini se da se nisi nabijelio labudova kojima tepaju "najtiši noise band", javi se za sabrana teror-nedjela...

    OdgovoriIzbriši