jedna mala iznutrica

Šetala sam ulicama Pariza i ulazila beskućnicima u šatore, vodila ih na večere, zamišljala da su njihovi životi nešto posebno i razočaravala se u praznim jeftinim kineskim restoranima dok su mi pričali o svojim ludim ženama. Šetala sam uvijek sama i ispijala galone viskija i ništa mi nije značio Pariz, kao što mi ništa nije značio ni jedan drugi grad. Uvijek u potrazi za poderanom ženskom čarapom, nekim tamnim očima, cigankom s harmonikom, svime što postoji u vječnosti i ne mari za grad. Ipak, bilo je bitno otići, maknuti se. Kao, negdje sam otišla, i kad se vratim pričat ću.

Pa sam pričala o camembertu, o rijeci i uličici punoj bijelih krletki za kanarince, o Notre Dameu i visokim cijenama. Jer, kako nekome ispričati da si u Parizu probao manage a trois i drugo jutro jeo kroasane? To je previše strašno da bi bilo istinito. Kako nekome objasniti da su najljepši trenuci provedeni u Parizu bili
u maloj sobici kroz čiji se prozor vide samo krovovi zgrada, u kojoj je svjetlo crveno i nema tuša i noge se briju sjedeći na frižideru? Da si najviše zanosa osjetio u Parizu čitajući Hemingwayeve kratke priče? Kako to uopće nekome objasniti?

Ta mala sobica bila je Louiev stan. Louiea sam jednom pitala zbog čega se pokušao ubiti, na što je odgovorio da mu je žvaka bila ostala bez okusa i ja sam se smijala i smijala i nikome to nikad nije bilo tako smiješno kao nama tada.