Bilo je deset

Mario je stajao za šankom u gotovo praznom salunu. Razvodnjeni mlaki viski grčio mu je neobrijano lice i dražio prazan želudac. Iz dna prostorije ritmičan zvuk miješajućih karata djelovao mu je umirujuće: 
– Frrrrrrrrrt! Tuk–tuk–tuk–tuk. Frrrrrrrrrt! Tuk–tuk–tuk–tuk.
– Mirela! Daj još jedno ovo govno što tvoj gazda zove viskijem.
Bogat šušanj podsuknji.
– Kad ćeš malo konja zamjenit sa mnom? – prijepodnevno sunce sijalo je blijedim dekolteom. U izduženoj sjeni vrata nestajala su zrnca prašine.

– Frrrrrrrrrt! Tuk–tuk–tuk–tuk.
Trepnula je pružajući mu punu čašu.
– Mirela, nemoj me jebat rano ujutro.
– Možda bi mogo ti mene? – lokne se zaklate dok je izazovno zakimala glavom. Glatki obraz se razlije u osmijeh.
– Nije mi do zajebancije. – kroz debelo dno ugleda strop.
– Možda ti je, onda, do partije pokera? Mogli bi baciti jednu jutarnju? – javi se kicoš s udaljenog stola.
– Odjebi, Pero.
– Kako ćeš. Tvoja volja.
– Frrrrrrrrrt!
Očekivano lijeno kuckanje peta na drvenim stepenicama zaokupi mu pažnju. Vrata zamekeću. Zveket mamuza se smiri. Bilo je deset.
– Mario!
Provjerio je ogledalo. Lice su zaklanjale prljave boce, ali ga je prepoznao po šeširu. Mirela je čekala dok joj je odsjaj šanka bliještao u očima. Mario ništa nije pomislio, samo se na tren potpuno utopio u plavetnilu.
– Frrrrrrrrrt!
– Mario!
Mario ispliva bez pokreta. Revolver mu iskrsne u mislima, ali ga pusti. Pero Kocka zapjevuši:
– Jesi ti, možda, za jednu partijicu? Na brzinu?
Sjenovito lice se okrene prema njemu bez riječi.
– Dobro, šta sad, samo pitam. – slegnuo je ramenima.
– Ajde, Mario! Ne budi pizda!
– Putnu? – upita Mirela.
– Neka, fala. – pokupi zgužvani stetson sa šanka.
– Tko zna, možda ti bude i zadnja?
– Nisi ti te sreće, mala. – osmijeh ukrasi grubo lice.
– Ajde, Mario, jebem ti sunce, uvjek se tebe čeka!