(iz zbirke u nastajanju)
ne mogu više ležati
stavili su me na bok
nezgodno jer ne mogu pomaknuti glavu
da vidim tko me promatra iza leđa
čujem neko šuškanje
ne mogu se micati
ne mogu otvoriti oči
znam da sam na boku jer me cijelo tijelo žulja
kašljanje, potpetice na linoleumu
otvaranje flastera, lijepljenje flastera, skidanje flastera
do kad mogu ležati na boku
do kraja posuđenog vijeka flastera
ne mogu više ležati
stavili su me na bok
nezgodno jer ne mogu pomaknuti glavu
da vidim tko me promatra iza leđa
čujem neko šuškanje
ne mogu se micati
ne mogu otvoriti oči
znam da sam na boku jer me cijelo tijelo žulja
kašljanje, potpetice na linoleumu
otvaranje flastera, lijepljenje flastera, skidanje flastera
do kad mogu ležati na boku
do kraja posuđenog vijeka flastera
Kakav osjećaj bespomoćnosti. Kao da te živog zakopavaju.
OdgovoriIzbrišinoćna mora par excellence
OdgovoriIzbrišiJEDNOSTAVNO?
OdgovoriIzbrišiUporno sam se propitkivala tko sam, gdje sam, kome sam i – konačno: zašto sam?
Nisam nalazila odgovore. Stoga su pitanja uporno zujala u glavi poput najezde pčelinjih jata, nadglašavajući jedno drugo i nastojeći da svako od njih poprimi veću važnost.
Lupkala sam olovkom po prozorskom oknu gledajući oblačne ulice i mijenu kišobranskih boja u sivilu jutra. Sve je ostalo, osim tih kišobrana s uzorcima ili bez uzoraka, bilo u abojama, prazno, suro i mrtvo. I ja.
I lupkala sam olovkom po prozorskom oknu nastojeći nadjačati zujanje i saplitanje pitanja jedno o drugo. Nije išlo. Brujalo je nesnosno i gotovo bolno.
Možda zato što olovka nije bila našiljena? Moguće. A možda i zbog toga što uopće nisam imala šiljilo. No, da sam ga i imala, ne bih je našiljila. Iz straha da ne ustrebam i gumicu.
Koga briga!
Gdje sam?
Kome sam?
Tko sam?
Gdje…?
Tko…?
Kome…?
Zašto? Zašto? Zašto? Zzzzzzzzzzzzz…
Trebala bih samo jednim mahom ruke rastjerati pčele i umočiti olovku u njihov vosak. I sve bi bilo medno i slatko. Bez suvišnih pitanja, jer bi se jato razmililo na sve strane i zujanje bi utihnulo.
Trebala sam… Ali nisam.
Možda zato što sam se bojala da ću osjetiti žalce na svojoj koži? Da će rane boljeti i teško zacjeljivati?
Možda zato…
Koga briga!
Stvari treba uzeti jednostavnije: olovka je tupa. A ja Jesam. Gdje god, kakva god, kome god i zašto god. Jednostavno, zar ne?
Ne.
@Anonimno, bez nekog reda.... Zgodno je vidjeti da ti tuđa poezija može biti inspiracija, no nije zgodno ostaviti je nepotpisanu kao komentar jer takva izgleda kao spam. Isto, prije objave bih ispravio par pravopisnih, čisto zbog lakšeg probijanja kroz tekst i da ti se stilska forma ne sidri takvim „sitnicama“. Ne znam zašto ne otvoriš blog i ne pošalješ nam link da te češće pratimo? Evo, ako dvojiš oko toga, ohrabrujem te da to učiniš.
OdgovoriIzbrišiZoran Žmirić Gandalf. Svaka čast, majstore!
Izbriši