Sjekira

Danas je moj posljednji radni dan prije godišnjeg što znači da će se u sljedećih mjesec dana moja aktivnost na blogu značajno smanjiti. Počinje sezona kiselih krastavaca. Ljeto je. Vruće je. Moj doprinos vašem rashlađivanju priča je iz naslova.


Do jeseni.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------

SJEKIRA



Drva je počelo nestajati krajem studenog.



U parkovima.

Metalni kosturi klupa ostajali su kao zahrđali svjedoci navale drvožednih dvonožnih strvinara. I korijenje. Sitno. U kraterima. Kao da su parkovi bili pod kanonadom začudnog oružja koje je pogađalo samo stabla. Sva stabla. Bez iznimke. Borovi, bukve, hrastovi, breze, platane, kesteni... Ni čempresi na grobljima nisu bili pošteđeni gladi za toplinom. Za životom.

– Nestaje nam drva.
– Znam.
– I šta ćeš poduzet' po tom pitanju?
– Ne znam.
– Ne znaš!? Kako to misliš?
– Tako.
– Kako tako?
– Tako kao što sam i rekao. Ne znam.
– A 'ko zna?

Gledao je kroz zacrnjeno staklo skakutavu narančastu igru sirove energije grijući se samim pogledom na nju.

– Bilo bi ti najpametnije da se digneš, odeš u podrum, uzmeš sjekiru i kreneš u nabavku!
Pokret je izostao kao da je riječi u jednom halapljivom zalogaju progutao ogromni bijeli crv. Tamnosmeđe šarenice su se kupale u crveno-žutoj plamenoj kupki.
– Onda?
Kuka upitnika iza pretjerano naglašenog a zarije mu se u utrobu i sjecne ga nervozom. Šake ga zasvrbe. Nokti mu se zariju u dlanove. Ustane. Vatra klizne iz očiju.
– Šta je?
– Ništa – grubo otkorača pored nje.
– Šta je? – viknula je leđima. – 'Ću možda JA ić' van na minus dvadeset i tražit drva? A?
– Kad već znaš kolika je vani temperatura, onda bi mogla obući još koju majicu i manje ložiti!
– U svom stanu ću se oblačit' kako ja 'oću, a ne kako mi neki šupak intelektualac koji ne može ni drva nać' govori! Si čuo?!
Zalupio je vratima.
Na pola hodnika vrata se otvore:
– Doma lupaj vratima, si čuo! Doma mami i tati svojoj!
– Doma sam. Nažalost!
– Onda odi u pizdu materinu i ne vraćaj se više, šupčino jadna!

Tresak.

Šarafić se sjuri prema pragu, odbije se, preskoči čupavosmeđi otirač i zvecne o pod. Pločica s prezimenom se zanjiše i smiri. Držao je ruku na metalnoj kvaki stubišnih vrata gledajući bijela slova na crnoj podlozi. Bijes brzo odjuri ostavljajući u prašnjavim vrtlozima tugu koja se polako slijegala.

Sjetio se kako su se prije njihove svađe vodile, uglavnom, oko drugih žena. Došao bi kući nakon posla i prokomentirao neku od studentica: kako se obukla, što je rekla, kako ima probušenu usnu, kako je postavila pitanje...
– Šta ti je dobra?
– Ma nisam to rekao...
– Kako nisi rek'o? Sad si rek'o dobra je!
– Nisam to tako mislio...
– Nego kako si mislio, a? Da bi je jeb'o? To si mislio, a?
– Daj, šta ti je!?
– Šta šta mi je! Znam ja tebe! Jeb'o bi te male kurvice što ti trepću okicama i pokazuju sisice u prvim klupama! Je l' tako? Profesore. Drkaš na njih profesore, a? Kad me nema doma, onda drkaš na njih! – pljunula bi ga i/ili ošamarila. – Stoko perverzna!

Ustao bi sa željom da je pljusne, a ona bi skočila na njega i sve bi završilo u krvničkom snošaju, griženju, grebanju, lizanju, dok ne bi zajedno svršili vrišteći i ričući.

Neko vrijeme bi vladao mir, a onda bi opet jurišali.

Sada su se svađali oko drva. Temu su zamijenili, a orgazme izostavili. Tiha poplava nezadovoljstva ušuljala se neprimjetno kao jesen, kvaseći ljubav i gušeći srce.

Škljocaj brave iza leđa i cika nepodmazanih šarki:
– Bog daj, sused!
– Meni ni bog više ne može pomoći.
– No, no, sused, nemojte tako. Bog sve vidi i sve zna, a pomaže nam kad najviše treba. 'Ćete uć' na šoljicu vrućeg čaja? Sad sam ga skinula s vatre – osmjeh plastičnih žutih zuba.
– No, hajte, hajte, uđite! – otvorila je širom vrata i sklonila u stranu staro pogureno tijelo umotano u rupce i višestruke slojeve teških deka, pokušavajući gestom pretegnuti njegovu neodlučnost.
– Ne bi', hvala... Moram... Znate već, po drva...
– Ho'te na čaj, sused... Ću vam ja posudit' drva ak vam zafali... Neće ni ova zima dovjeka.

Debele šalice čuvale su toplinu vruće tekućine poput kule stražare.
– Mmmm! Dobar čaj, susjeda.
– Domaći.
– Ma dajte? – upitao je u nevjerici.
– Da, da. To sam ovog kratkog ljeta pobrala na hodočašću, osušila na brzinu i evo ga!
Čudio se prirodnom čaju, njegovom okusu ljeta.
– Od čega je?
– Majčina dušica. Za živce... – smiješak natisne bore jednu preko druge.
– Mojoj ženi bi trebalo odnijeti litru – dvije.
– Trebalo bi nam svima.
Keramičko dno zagrebe po tanjuriću.
– Nemojte se srdit' na nju. Još je mlada.
– Da.
– Će naučit' s vremenom... – sklopljeni kapci vraćali su slike iz davnine.
– Da... – je ostalo neizrečeno dok je bakica kimala.

Šutjeli su.

Zagledao se u zelenkastosmeđu tekućinu promatrajući dragocjenu toplotu kako nepovratno nestaje u mrzlom zraku dnevne sobe. Tek tada zamijeti da je osjetno hladnije nego u njegovom stanu. I da je prozore nemoguće otvoriti jer su ušuškani zavjesama, krpama, ručnicima i oblijepljeni samoljepljivim trakama. I da su sva vrata podložena dekama. I da je starica jela, pila, spavala i živjela u dnevnom. A vatra je jedva tinjala.
Stisnuo je stjenke šalice jače.

Gutljaj.

Ugoda vrućine mu se razlije niz utrobu.
– Da vam nije ovdje malo hladno...
Osmjeh okruni povratak u sada:
– Baci' ćemo još koje drvo za gosta.
– Ma, ne, ne... Nisam mislio...
Vratnice škripnu. Cjepanica legne na žar.
– Niste trebali... – nelagoda mu je gurala pogled u pod.
– U redu je, sused, u redu je... Trebala bi' i sama malo jače založiti tu i tamo, zgrijat' ove svoje stare kosti... A ja štedim i štedim k'o da ću živjet' stopedeset godina!
Smiješak odgovori smiješku.
– Dolaze li vam vaši?
– Odlazite li vi svojima?
Zacrvenio se.
– Već je toplije, zar ne? Dobre su ove stare peći. Stavite jedno drvo... – otpila je.
– Znate… – glas naglo potamni – Nisam baš bila dobra kćeri dok je još sve bilo u redu. Nije mi se sviđao onaj njezin pa sam joj to i rekla. Možda malo previše puta. Tako da više nisu dolazili. Nismo se svađale Lidija i ja, znate? Ja bi' rekla, a ona bi šutila. Onda bi' joj ja ponavljala jer sam mislila da ne razumije ili ne čuje. I tako... Nisu više dolazili.
– Žao mi je...
– Ne treba vam bit'. Sama sam si kriva. To sam shvatila tek kad je steglo ono jako. Lidija me nazvala i pitala trebam li štogod i tako to. Rekla sam joj da mogu sama i da ako se nisu dosad javljali da ne moraju ni ubuduće. Spustila sam slušalicu. Dva dana kasnije popucali su veze. Počeo je padat' snjeg... Znate i sami kako je bilo...
Veselio se kao malo dijete. Snijegu. Pahuljama. Bijelom pokrovu koji je rastao iz sata u sat i zatrpavao ceste, nogostupe, aute, kontejnere, kioske. Tišini koju je nosio i u koju je umatao grad smirujući ga. Zauvijek.
– Tek onda sam shvatila da sam tvrdoglava stara baba. Ali bilo je kasno. Telefoni više nisu radili. Zamelo nas je. Nije se moglo nikud.
Srknuli su gotovo istovremeno.
– Je l' vam dosadno? ¬– upitala je iznenada.
– Ne, ne, stvarno! Samo nastavite!
– Da vam skratim. Došao je onaj njezin poslje nekoliko dana kada je prestalo padat' i donio kruha, mljeka, brašna, vode, soli, nanio mi drva iz podruma i sve... Ništa mu nisam rekla. Nisam mogla, znate. Stisnula sam mu samo ruku kad je odlazio...
Zašutjela je. Izgledalo mu je kao da se bori da ne zaplače, ali se starica nasmiješila iza zatvorenih očiju:
– Molila sam za njih na hodočašću. Nabrala sam im majčine dušice. Obiđu me skoro svaki tjedan.
Srknuo je čaj dokraja i ustao.
– Još čaja?
– Ne bih, hvala. Sad bih zaista morao krenuti.
– Neću vas zadržavat'. Drago mi je da smo popričali. Navratite opet. I ne brinite se za svoju mladu suprugu... Još je – mlada. A ako je ljubav jaka sve će biti u redu.

Ključićem je demobilizirao lokot i ostavio ga u stavu voljno. Iza vrata je napipao dršku sjekire. Baterijsku lampu nije palio racionalizirajući odluku štednjom. Koliko je drva ostalo? Računao je da su skurili dvije trećine od pet metara, ali je znao da su potrošili više. Nekada im je to bilo dovoljno za cijelu zimu i još bi ostalo za sljedeću. Prezimljivali su u kratkim rukavima šećući bosi po stanu.

Utabani smrznuti snijeg oblikovao je prilaz zgradi u bob stazu. Uspentrao se isklesanim oblim polustepenicama na cestu što je spavala utopljena metar i pol debelim bijelim jorganom. Bilo je tiho. Bez pokreta. Udahnuo je led i krenuo. Goleme teške čizme birale su put.

Sjekira na ramenu sjajila se kao nova jer ju je koristio samo za cijepanje svojih petmetaradrva. Nikada za sječu stabala. Kada su se tamanili parkovi i drvoredi, on je stajao sa strane i gledao. Skupine ljudi naizmjenično bi mlatile sjekirama po starim topolama. U početku su pričali, šalili se, dobacivali jedan drugom ili čak zapjevali, ali kako je drveća nestajalo tako je i atmosfera postajala mučaljivija. Sve su mu više ličili na zajedničke dlakave pretke. Kada bi stogodišnji div pokleknuo poput mamuta i uz prasak pao, skočili bi na njega, raskomadali ga, podijelili i razvukli spiljama. Iverje bi ostalo namjesto krvi.

Gadili su mu se takvi prizori.

Po odlasku posljednjega pračovjeka, prišao bi mjestu masakra i pokupio trješčice i veće komade koji bi ostali.

Gadio se sam sebi.

Ogledao se uokolo tražeći iverje ili zaboravljenu granu, cjepanicu, ali je znao da neće ništa sakupiti. Bio je to grad bez drveća kao i većina gradova danas. Nazivao ih je Betonska ledena groblja. I zbog toga mu je bilo drago. Drago što mu mozak nije zahrđao proteklih mjeseci nerada. Kada je počeo padati, gledao je na snijeg kao dobru priliku da se napokon malo odmori, nekoliko dana, cijeli tjedan! Čitati uz toplu peć...
Prolaznici sa zelenkastim najlonskim vrećicama stisnutima uz grudi najave mu ispostavnu točku broj 17. Naišao je na poduži red tihih ljudi zatvorenih u sebe poput kamenica, kako cupkaju i drhture, ruku pozabijanih u džepove. Čuo se samo metalnohladni zvučnik s krova oklopnog transportera:
– Čučić!
– Ćuković!
– Delbjanko!
Ljudi su prilazili, uzimali vrećice i žurno odlazili. Bez glasa.
– Dragozetić!
– Dragozetić!
– Je l' Dragozetić tu? Dragozetić? Sljedeći! Dukić!

Iz dana u dan popisi su se smanjivali.

Vojnik u borbenom odijelu lijeno mu mahne glavom ukrug. Zaobišao je IT 17 dok ga je cijev teške strojnice ispraćala s kupole OT-a.

Besciljno je klipsao pogleda zablenutog u prije dok mu se poznati dio predgrađa crtao pred promrzlim nosom. Uspomene na osunčani park, tobogan, ljuljačke, klackalice i prašnjavu smeđu zemlju u kojoj se igrao plastičnim vojnicima teško su se probijale kroz snježne nanose. Stara je petokatnica djelovala napušteno. Bez ulaznih vrata. Nekolicina prozora razbijena.

Ušao je u portun zasut snijegom i popeo se na prvi kat. Oba su stana bila napuštena, popljačkana i uništena. Ubrza korak, hvatajući se za ogoljelu metalnu ogradu čijega drvenog rukohvata više nije bilo. Stan broj pet dočeka ga razjapljenih usta. Tunel hodnika bio je mračan, posut krhotinama stakla i polomljenih keramičkih pločica što su krckale poput žohara. Izostanak štokova i vrata nagovijesti mu što se dogodilo. Prevrnuta mrtva televizija plutala je na svom nabuhlom trbuhu u moru trijeski, odbitaka i prašine. Nekoliko centimetara pršića uspjelo se provući kroz spuštene rolete. Kuhinjske pločice bile su pune metala. Lonci, poklopci. Spavaću sobu pregledao je posljednju. Rastrgani madraci i jastuci. Perje izmiješano s pahuljama. Razbacane deke, posteljina i demodirana odjeća. Hrpe dokumenata, pisama, razglednica, knjiga, starih časopisa i novina razasute i smrznute.

Fotografije.

Kleknuo je među njih, odložio sjekiru i skinuo debele rukavice. Prva koju je uzeo stisne mu vrat poput škripa, a neprogutana boba grožđa prsne i prolije slankasti sok niz hladnoćom ištipane obraze. Suza procvjeta na davnom obiteljskom izletu.

Pustio je rijeke nek' isperu taloge umora, napetosti i neizvjesnosti, zakriljujući ih gubitkom koji je bio ništa drugo do povod jer je davno bio otišao. Otišao da se ne vrati.

Zvuk škljocaja brave stana iznad trzne ga poput zvona. Noge ga ponesu:
– Ej! – viknuo je.
– Ej! – odgovorilo mu je prazno stepenište. Brzi sitni koraci.
– Stanite!

Jeku nadjača lupa vrata i žurno zaključavanje.

Preletio je stepenice i zalupao po prvim vratima:
– Hej! Otvorite! Moram vas pitat' nešto!

Bez odgovora.

Prebacio se na druga:
– Eeej! Otvoooriteee! – bubnjao je po vratima.
– Odi ća, ima nas puno!

Stao je.

– Si čuo? Bježi! Odi ća!
– Jesu li s vama Vukovići? – glas mu zatreperi pun nade.
– Jesu! Jesu! Svi su ovdje!
– Recite im da ih sin traži! – osmjeh mu se razlije po nakvašenom licu. – Recite im da sam se vratio!
– Odi ća!
– Recite im da im se sin vratio!
– Odi ća! – kreštao je glas. –  Znamo mi takve kao što si ti! Odi ća!
– Recite im da sam tu!
– Ne žele te vidjet'! Odlazi! Gubi se!
– Mama! – vikao je u procijep začepljen silikonom između ruba vrata i štoka. – Mama, ja sam! Izađite! Došao sam po vas!
– Odi ća, puca' ću! Si čuo!? Puca' ću!!
– Pustite me da vidim Vukoviće! Ja sam njihov sin, Strahimir Vuković. Pustite me da ih vidim!
– Nema ovdje nikakvih Vukovića! Odi ća ili ću pucat'! Imam pušku!
– Ali, sad ste rekli...
– Puca' ću!! Si čuo? ODI ĆA! ODI ĆAAAAAA!!!

Povukao se pred luđačkim kreštanjem iza debelih vrata. S podesta je zurio u njih tupo, zijevajući bezglasno. Kapci najednom obuku grubu vunenu odjeću i oči osjete suho grebanje. Rupa na mjestu srca bila je neispunjiva. Napusti zgradu. Nakon pola sata tumaranja pustim ulicama osjeti uporne oštre ugrize hladnoće za gole ruke. Spuštenih ramena i glave vrati se po rukavice i sjekiru. Hodanje i tamnjenje sivila isjeckaju maglene misli u pramenove. Shvati da neće stići u stan prije noći. Iracionalan osjećaj jeze natjera ga da se požuri.

Ritmički zvuk rada sjekira u tihoj ulici skrene ga s puta. Dva zabundana čovjeka trudila su se srušiti tvrdi, smrznuti, drveni telefonski stup. Iverje je frcalo svakim zamahom. Stao je i promatrao ih. Lešinario.

Cijepanje naglo zamre. Sjekiraši razmijene poglede. Nelagoda mu puzne niz leđa ostavljajući naježeni zmijski trag. Lijevi trzne glavom i sjekiraši se upute k njemu. Napravi korak unatrag i podigne ruku:
– Ček... – ali riječi su postale roba koju više nitko nije želio.

Okrenuo se, sapleo i ispustio sjekiru. Zagrebao je hvatajući ravnotežu.

Sleđenih pluća i vodenasta pogleda nabasao je na OT i patrolu. Znojno malaksalo tijelo očajnički je teturalo parodirajući trčanje.
– Pomoć!!! – uspio je viknuti.
Vojnici se zaustave pored OT-a i usmjere strojnice prema bauljajućoj prilici.
– Stani! ¬– odjeknu razglas.
– Pomozite! – dahtao je posrćući im ususret.
– Stani!!
Posrtao je.
Pritisak u ušima.
Iglice u plućima.
Klecave noge.
– STANI!!
Golema strojnica iskašlje olovne bademe upozorenja.
Koljena popuste i on se prostre poput stolnjaka.
– Raširi ruke i noge! Ne ustaj! Bez naglih pokreta! – odzvanjao je megafonski glas na pustoj aveniji prelivenoj zaleđenim mlijekom.
Čizme dobataju do njega.
– Ne mrdaj! – začuo je distorzirani glas iz kacige.
Hladna cijev utisne okrugli žig u usplamtjeli obraz. Dlanovi su ga prepipavali. Grubo ga prebace na leđa. Oči su mu bile čvrsto zatvorene.
– Čist je! – robotske riječi.
Posjeo se plačući.
– Ispričavamo se, gospodine, ali niste se zaustavili na upozorenje. U čemu je problem?
– Ukrali su mi sjekiru.
Tajac.
Pogledavanje tamnih vizira.
– Gospodine, mi tu ne možemo ništa učiniti. Ustanite se i pođite kući – ruke pod pazuhima osove ga na noge.
– Moja sjekira...
– Ne možemo vam pomoći. Pođite kući. Žao nam je. To je sve što možemo učiniti. Možete li hodati?
– M-mogu...
Oklopljene rukavice su ga već gurale naprijed.
– Čim prije dođete kući, bi' će vam bolje. Požurite se, brzo će redarstveni sat!
– A moja sjekira?
Već su mu okrenuli leđa i odlazili.

Pogled na zgradu bio je pogled na izbavljenje.

Padne na ledenoj kosini i ukliže u ulaz na leđima nabijajući trticu po stepenicama. Bol. Izvadi ključeve što su mu visjeli oko vrata i otključa. Svjetlo što je dopiralo iz podruma privuče ga poput leptira. Začuje užurbano slaganje drva. Priđe bliže.

Svjetiljka na podu reflektorskim je snopom osvjetljivala hrpu deka iz koje su virile mlohave ruke i noge. Vezeni šal s resicama koji je prekrivao lubanju umotanu rupcima bio je težak od krvi. Mlaka se brzo hladila, ali je vonj ipak dražio želudac.

Žalost ga presiječe napola britkim beskrvnim potezom.

Prekoračio je bateriju i podignuo susjedinu sjekiru. Čovjek koji je preslagivao drva iz jedne pregrade u drugu trgne se na strug metala po betonu.

– Čekajte, susjed! Gle'ajte, nije ono šta mislite! Bila su dvojica! Kužite? Pobjegli su kad sam siš'o! Iskopali su snjeg i ušli kroz prozor! Pogle'ajte! Pogle'ajte! Tamo! Pogle'ajte za boga miloga!

Svrnuo je pogled. Otvoren prozor. Armirano staklo bilo je probijeno dovoljno da se provuče ruka.

– Kradeš drva.
– Gle'ajte, susjed... Njoj više neće trebat'... Mrtva je. Kužite? Mislim... Ono... – osmjehnuo se – Možemo se dogovorit'...
– Lešinaru!
– Čekajte! Čekajte!
Podigao je sjekiru.
– Za boga miloga imam djecu... Ne! NE! NE!!!
Cijepao je i kad su krikovi zamrli.

Džepova punih fotografija i s novom sjekirom na ramenu, pokucao je na vrata. Brzo tabananje po pločicama. Kvaka.
– Di si ti dosad?! Živa sam se pojela od brige! Si nabavio drva? Šta stojiš na vratima? Samo hladiš stan! Ulazi unutra! Šta misliš da imamo drva na bac...

Stajao je nijem, titravih vlažnih zjenica. Brada mu je drhtala kao malom djetetu prije plača. Glava usporeno klone na prsa. Izgledao je pokorno kao da čeka kaznu. A želio se samo malo odmoriti, nekoliko dana… Čitati uz toplu peć…

Sjekira sune uvis.