Divni stranac /fragment/

Divni Stranac sjedio je u kavani s tri žene, od kojih je svaka bila dijelom žena, dijelom pliskavica, dijelom stari panj. Njih tri su razgrtale žar i vatru razgovora o Divnomu Strancu, a da Ga uopće nisu primijetile gdje sjedi među njima. Nisu Ga, prema tomu ponudile ni kavom, ni čajem, ni kolačima, sve pričajući o Njegovoj velikodušnosti, o Njegovoj sveprisutnosti.

Divni Stranac se nije ljutio, nije ni negodovao; samo se smijao.

Te je noći došao u san svima njima: pliskavicama, ženama, starim panjevima. Rekao je svakomu dijelu na njegovu domaćem jeziku:

“Ja nemam nikoga s kim bih pričao o vama, osim vas. Ali vi ne želite pričati o vama, vi želite pričati o Meni. I tu se, na tomu raskrižju mimoilazimo – vi odjurite za Mnom vrlo rječito, a Ja čekam da Me primijetite, da se vratite, i da Mi kažete tko ste i kako ste”.

Njih tri su se sutradan sastale u istoj kavani, i jedna su drugoj ispričale svoj san. Pliskavice su rekle: “Pojavio se plavi kit i rekao da smo mu se cijelo vrijeme pra}akale u trbuhu, dok smo raspravljale o tomu gdje on juri i roni, pa se on smijao da se more talasalo i lađe se ludo ljuljale”. Stari su panjevi uzdišući rekli: “Ah, bilo je lijepo, proljeće nas je škakljalo ispod kore, pa smo zeleno kihali, i jedni druge pitali gdje je taj ožujak”. Žene su rekle: “Rekao je da je bio cijelo vrijeme tu, baš tu, gdje sada sjedimo, i rekao je da će i danas biti tu, evo, baš tu. I gdje je sad On, pitam vas”? 

Žene su umuknule, gledajući se. A onda će jedna od njih: 

“Uostalom, zašto On, ako je već tu, ne kaže da je to On, a ne mi”?

LAKO  JE ZNATI, TEŠKO JE BITI.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)