Nedjelja
“Din-don!”
Gorki je stajao ispred vrata i virio kroz špijunku.
“Din-dondin-dondin-dondin-dondin-dondin-don!!!”, prstom je divljački nabijao po prekidaču zvonca. I dalje je buljio s krive strane špijunke. Zrno svjetlosti u leći potamni i on makne nervozni prst sa zvona. Brava škljocne i vrata se otvore širom. Gorki uleti u stan uopće ne obraćajući pažnju na pospanu, poluodjevenu djevojku koja je ostala iza njega na dovratku. Ušao je ravno u kuhinju, upalio radio i počeo tražiti stanicu:
“Ej, moraš čut ovo sranje!”
Djevojka zatvori izlizana blijedozelena vrata i otapka bosih nogu za njim. Sjela je za stol škiljeći od lavine svjetla. Teško je progutala suhih usta još više se mršteći.
“Kurac! Prošlo je! Pizdu materinu! Ej, trebala si čut taj užas! Najveće govno koje je hrvatski folk ikad isro! Ja nisam vjerovo kad sam čuo te rječi! Znaš kako ide refren? I kad me varaš, s tobom lipo mi je... Možeš ti to zamislit? Njoj je jebeno ljepo i kada je tip vara s drugim ženama! To je za poludit! Totalni brein demidž! Lobotomija, stara moja! Totalna lobotomija!”, okrenuo se od radija i zastao. Pogledao ju je nakrivljujući glavu da bi joj vidio lice:
“Ćeš kavu? A? Kafica. Fina. Crna. Puši se iz šalice. Mmmmm... Može? OK? OK! Ide kafica!”
Pripremao je kavu kao da je ona došla kod njega, a ne on kod nje.
“Sori što sam te probudio, al nisam mogao izdržat toliku navalu budalaštine. Mislio sam da si već budna.”, mljeo je usput. “Je bilo žestoko sinoć? Sam ti falio na toj lezbo-fešti?”, okrenuo se i iskezio. Mljacnula je poluotvorenih vjeđa razvlačeći obraze u nešto što je moglo biti osmijeh.
Tacna sa šalicama sijevnula je na prijepodnevnom suncu. Gorki je okrenuo lice prozoru i zatvorio oči. Osjećao je toplinu na kapcima. Šutjeli su.
“Kolko je sati?”, upitala je poslije nekoliko gutljaja.
“Vrijeme nije bitno.”
Pogledala ga je, a na licu joj je pisalo: “Koji kur...?”
“Znaš tu spiku?”
Srknula je.
“Moj frend iz osnovne, Ringo, znaš ga? Već sam ti pričo o njemu. Ne? Dobro, nema veze. Jednom ti je čekao bus u Opatiji, a trizduja nikako da dođe. I tako ti on čeka i čeka, a busa nigdje. I sad, kako kreten nije imao sat, pogleda oko sebe, a na stanici stoji samo neki tip. Misli si on: “Ću ga pitat kolko je sati ili ne?” Oće – neće, Oće – neće i pita tipa. A tip njemu odgovori: “Vrijeme nije bitno.” Ringo se zbuni k’o kreten. Misli, ono, kako nije bitno, a bus? A tip njemu: “Sinko, Isus je rekao... i bla, bla, bla...” Jebote, tip je Jehovin svjedok! Moš ti to mislit? I na kraju dođe bus, Ringo uleti i sjedne negdje na kraj da ga tip ne vidi. Kad dolazi tip, cvika uredno karticu i traži ga. Skuži ga, sjedne pored njega i do Rjeke: “Isus, sudnji dan, pokajmo se...” Kakav užas!”
“To si mi već pričo.”
“Šta da? Ne sjećam se. Si sigurna?”
“Da.”
“U kurac! Izgleda da postajem senilan. Trebao bi pomalo i u penziju...”, stavio je na lice zabrinut izraz, a onda izbacio zube u osmijeh.
“Kolko je sati?”, upitala ga je ponovo.
“Osam.”
“Osam?”, blenula je u njega, “Pa, jesi ti normalan? Znaš kad sam ja došla doma? U četri i pol! I ti me budiš u osam ujutro zbog nekakve glupe pjesme! Ti si totalni idiot!”
“Jedanajst i pol.”
“Ha?”, zbunila se mreškajući obrve.
“Sedam sati sna je dosta, čak i poslje pijanke.”, izjavio je ozbiljnim tonom stručnjaka, a onda se opet nasmijao.
Popila je kavu do kraja.
“Idem oprat zube.”
Silio se da ne gleda u njenu malenu stražnjicu koja se ritmično gibala ispod majice. Iz kupaone se začuo šum tuša, a s radija kukuričući džingl.
“Ne kužim za koji kurac JA slušam Narodni radio!”, rekao je samom sebi.
Ustao se i vrtio stanice. Tražio je Svid, ali ga nije mogao naći iako je studio bio udaljen tek nekoliko zgrada dalje.
“Pizdu materinu, kakvi jebeni fušeri! U ovoj državi niko ništa ne može napravit kako treba.” Ugasio je radio. “Znaš da je ovo vrjeme doba fušera?”, derao se glave isturene u hodnik. Voda ga je i dalje nadglasavala.
Pospremio je stol i oprao šalice i suđe koje je tu stajalo već nekoliko dana. Izišla je svježa, brišući kratku kosu ručnikom i sjela za stol:
“Ja bi još malo kave.”
“Sad sam opro šalice!”, glas mu je zazvučao iznervirano. Stavila je ručnik oko vrata i pogledala ga najumilnijim pogledom na svijetu. Tamne linije vlažne kose sjajile su se padajući joj na čelo. Zatreperila je trepavicama glumeći simpatičnost. To ga nasmija. Dohvati džezvu sa sudopera.
“Imam jednu pjesmu za tebe. Sigurno će ti se svidjeti.”
Otišao je u dnevni i prčkao po CD-ima. Čula je šuškanje zvučnika kada je pojačao liniju:
“Sunday morning I'm waking up...”, zapjevala je Beth Orton.
“Paše, a?”
“Jako smješno.”, odgovorila je.
“I kako je bilo na tulumu?”
“Ludo i nezaboravno.” Kroz tabane joj prodre hladnoća pločica i ona podigne stopala na prečku stolice.
“Ne, ozbiljno te pitam.”
“Čemu onda taj zlobni osmjeh?”
“Kakav zlobni osmjeh?”
“Daj, daj, ne pravi se blesav!”
“OK! Si zabrijala s nekom istomišljenicom?”
“Šta je to bitno?”
“Bitno je!”
“Ljubomoran si bez veze.”
“Nisam ljubomoran!”
Obrazi joj se zakotrljaju u kuglice smijeha:
“Drag si kad se tako ljutiš bez veze.”
“Ne ljutim se.”, sakrio je pogled pod stol.
“Daj, daj, već smo sto puta pričali o tome. Ako budem htjela dečka ti ćeš mi biti prvi na listi, znaš i sam.”, nagnula se preko šalice i pomilovala ga po licu. “Idem se obuć.”
Buljio je u stol. Chemicalsi su svirali.
“Nešto si se derao dok sam se tuširala. Šta si htjeo reć?”, trgnula ga je iz misaone slijepe ulice.
“Rekao sam da je ovo doba fušera.”
“Šta?”
Ustao se i stišao liniju. Stao je ispred zatvorenih sobnih vrata:
“Rekao sam da je ovo doba fušera.”
“Kako to misliš?”
“Pa, svi nešto fušaju.”
“Misliš rade sa strane?”
Čuo je zvuk tkanine kako klizi tijelom.
“Da, i to isto. Ali nisam mislio na to, nego da svi fušare. Rade loše. Kužiš? Ništa živo ne funkcionira kako bi trebalo. Pogledaj ovaj Svid radio! Dva nebodera dalje im je studio, a ti ne možeš uhvatit signal! Svi živi samo gledaju kako će se čim lakše provuć u životu. Nikog ništa ne interesira. Pogledaj samo mulce u školi. Odvratni su! Skroz su bez karaktera! Žicaju! Jebote, cjelu godinu samo nešto seru bez veze, ništa ne rade i onda na kraju godine dođu kod profesora i žicaju duju! Pazi, bez imalo srama i beda oni moljakaju ocjenu. Boli ih kurac šta će profesori mislit o njima! Najbitnije im je da se provuku. Užas! UŽAS!”
Otvorila je vrata i izišla:
“Da, ali pazi, moraš i ti njih shvatit, uče ih totalno beskorisnim sranjima. Nije ni čudo da su takvi.”
“OK! To stoji. Školstvo je totalno u kurcu ali, jebemu mater, pa šta ne mogu pokazat malo samopoštovanja?”
“Niko se nije obogatio od samopoštovanja.”
“Jebemu mater, šta je sve u lovi?”
“Nije, ali ćeš bez nje umrjet od gladi.”
Zašutio je. Sjeli su u dnevni. CD je stao.
“Treba otić ća s ovog svjeta.”, zaključio je.
“Ćeš slušat nešto?”
“Ne.”
“Da upalim radio?”
“Nemoj. Svi radio prijemnici u Hrvatskoj podešeni su da hvataju samo Narodni radio.”
Ustala se i iz bara u regalu izvadila malu limenu kutijicu Altoids bombona. Sjela je do njega na trosjed, izvadila iz kutijice rizle u roli i otkinula duži komad:
“Ćeš napravit filter?”
Uzeo je komadić kartona koji mu je pružila i počeo ga savijati:
“Znaš da je zapravo Narodni radio dao jedno potpuno novo viđenje Odiseje?”
Pogledala ga je upitno skupljenih obrva.
“Da. Vidiš, kada je Odisej prolazio pored onog otoka sirena, tamo zapravo nisu bile sirene, nego je tamo kroz pukotinu u vremenu svirao Narodni radio. I stvar je bila u tome da svako ko bi čuo Narodni radio u Staroj Grčkoj...
“Ha, ha, ha...”, smijala se glasno, “Ti nisi normalan! Ha, ha, ha...”
...odma bi se bacio u more... kužiš?”, dodao joj je filter, “Jedino rješenje je bilo uši zalit voskom. Možda bi i mi trebali zalit uši voskom? A, šta kažeš?”
“Ha, ha, ha...”
Smolast miris širio se stanom. Kada je utrnula opušak, upitala ga je zacakljenih očiju:
“Šta si ono nešto jutros govorio za onu Severininu pjesmu?”
“Koju pjesmu?”
“Ono: “Virujen u te i kad zora sviće...”
“Pljuni mi u piće!”
Prasnuli su u histerični smijeh. Gorki se valjao po podu i lupao šakama po tepisonu. Svaki put kada bi se pogledali pali bi u još veći grč. Suze su im curile niz obraze.
“Nedjeljo, volim ove nedjelje s tobom!”, izjavio je teatralno Gorki kada je došao do zraka, a onda se opet počeo manijakalno smijati.
* * *
Pola sata kasnije penjali su se po stubama prema željezničkom prijelazu. Na braniku za pješake ležerno je sjedio mladić s naočalama za sunce i telefonirao.
“Ej, pogledaj onog lika!”, uskliknula je Nedjelja.
“Pogledaj kako se on folerski posjeo na onaj branik! I pazi ga, molim te, još nešto kenja na mobitel! Ne mogu vjerovat kakvih sve šupaka ima na ovom svjetu!”, komentirao je Gorki. Nedjelja je zadržavala cunami smijeha.
Stepenicu po stepenicu približavali su mu se, no on ničim nije odavao da ih primijećuje. Fragmenti njegovog razgovora dopirali su do njih. Tek kada su došli na dva metra od njega opazili su dugački bijeli štap između njegovih nogu.
“Ništa ne brini, draga. Sve će biti u redu...”, govorio je u slušalicu.
daj cijelu! :)
OdgovoriIzbriši:-D
IzbrišiBit će, bit će... Znaš kako je... :-)
Početkom svibnja će biti vani.