Vrbovsko nad moren

U utorak nastupismo u Vrbovskom. Kako je bilo, brzopotezno pročitajte u tekstu Roberta A. Vrbnjaka koji naš zajednički nastup oplemenio svojim pismom i glasom:

23. travnja, 18 i 10, polazak za Vrbovsko, nas četvoro, četiri Jahača Apokalipse, iliti literalipse, kao što to Zoki reče, s knjigama umjesto pištolja u rukama, jašemo u Twingu put Vrbovskog. Ja i troje  Pokojnih, Alen, Zoran i euforični Moris, danas mu je iz tiska došla knjiga, želi da ga zovemo Fjodor Mihailovič, Vrbovsko nas dočekuje u svom najboljem izdanju, grad obljepljen jumbo plakatima s naša četiri lika, sve se doima kao san, još samo jedno kratko piće u kafiću pokraj stadiona, ja bi još jedno da razbijem tremu, ali nema se vremena, Alen požuruje, knjižnica je već otvorila vrata; nailazimo na ravnateljicu, divna cura, zaboravih joj u svoj toj gunguli ime, ulazimo, svjetla se pale, dvorana malena, ali ispunjena do posljednjeg mjesta, na brzinu određujemo redosljed čitanja, ja ću prvi, tako je odlučeno, ja sam taj koji mora razbiti led, sjedamo za stol, u publici euforija, nestrpljenje u zraku, ravnateljica nas predstavlja, moj je red, knedla u grlu, čitam drhtavim glasom, ali nemam razloga za to, publika je oduševljena, pljesak, čitam još jednu priču, pitanja pljušte sa svih strana, mi i publika postajemo jedno, atmosfera prisnosti, eto, sad je već i Zoki na redu, predstavlja svoju novu priču, odlična je, svi se slažemo, u stopu ga slijedi Moris,  razgaljuje srca prisutnih dama svojom ljubavnom lirikom i poslije njega, jedan i neponovljivi. šlag na kraju, Alen, njegova je priča urbana, brza, sjetna, publika hoće još – BIS! BIS! – tko bi odolio takvoj publici, Alen čita Morisovu pjesmu o križaljkama,  ljudi moja, to je kruna večeri, zahvaljujemo se, polako ustajemo, prebacujemo se u susjednu prostoriju, o kako su to ljubazni ljudi, pa oni su za nas četvoro gladnih i žednih jahača litaralipse pripremili i okrepljenje, ima tu narezaka, vina, rakije kojoj se ne sjećam imena, neka kombinacija tri slova, borovnica, kupina, i još poneka biljka, prozvasmo je BKG u spomen na literarni časopis, nastavljamo razgovor, planovi o ponovnom gostovanju, prodaje se poneka knjiga, a neka bogami i poklanja, ali gdje nećeš nekom tko te tako ugosti nešto i pokloniti, još poneka čašica, čini li se to meni ili je već sve pomalo u magli, a ne, nije magla, možda samo malo previše  BKG-a, druženje se nastavlja, još poneki kompliment, gle, ni osvrnuli se nismo već je prošlo jedanaest sati, vrijeme je za povratak, još jedna putna i cigareta pod zvijezdama, nebo je čisto, mjesec pun, cure iz knjižnice nam mašu,  valja nam krenuti, put je dug, Vrbovsko ostaje za nama, valja nam proći tamnom pustinjom prepunom opasnosti prema Rijeci. Jašimo u tišini. Sretni.
Hvala ti Vrbovsko.
I vama momci, bilo mi je preljepo s vama.
Pozdrav
Robi

Da je točno tako bilo potvrđuje i foto dokumentacija: