petak, 22. lipnja 2012.

Iskustva sa četiri knjige kod četiri izdavača


Već neko vrijeme vrtim po glavi usporedni slalom o moje 4 knjige i odnosu izdavača prema njima. Evo nekih osnovnih referenci pisanih po sjećanju, možda sam koji detalj falio, no ništa kardinalno.


Naslov: Kazalište sjena
Izdavač: Adamić
Godina: 2002.
Naklada 600 komada
Honorar: 0,00 kn
Ugovor: 8% / kom.
Zarada: U prvoj godini cca 1500 kn, u drugoj godini cca 200 kn, nakon toga ništa
Benefit: Dobio na poklon 20 knjiga

S obzirom da je to bio prvijenac knjiga je po izlasku koštala suludih 120 kn. Nakon par mjeseci mogla se kupiti u riječkim trgovinama za 80 kn. Meni je ugovorom omogućen otkup s popustom od 25% od cijene (90 kn). Skrenuo sam pozornost na to, pojasnivši da mi je jeftinije svoje knjige kupiti u knjižari nego od njih, no uzalud. Ostali su na ponudi otkupa po 90 kn.

U 2003. sam preko frendice iz Londona dobio ponudu da mi se knjiga prevede na nekoliko slavenskih jezika iz neke Euro fondacije (Soros nešto tamo vamo) koja je poticala mlade pisce na Balkanu, sve što je trebalo učiniti bilo je pismo s ovjerom od izdavača da pristaju te slanje komada papira u London. Sve sam im kontakte i naputke poslao emailom. Prijevod je za izdavača bio u cijelosti besplatan i zadržavali su izdavačka prava. Nikad to nisu učinili jer „gospođa tajnica se baš ne snalazi s kompjutorima“.

Nakon par godina sam nazvao Adamić i pitao prodaje li se knjiga s obzirom da mi ne šalju nikakva izvješća, da bi mi rekli kako knjiga više nema jer su je „poklanjali kupcima nekih drugih izdanja“. Kad sam spomenuo da to nismo ugovorom definirali, i pitao od kud im pravo takvo što učiniti, žena s kojom sam razgovarao telefonom, rekla je da o tome ne zna ništa. No prošle sam godine na nekom sajmu knjiga u Rijeci vidio „Kazalište“ po cijeni od 10 kn i kupio zadnjih par komada. Knjiga je ipak bilo, prodavale su se, nikad nisam dobio izvješće o prodaji, niti isplaćen za to.
 
Knjigu je inače financijski pomogla INA d.d. ne sjećam se u kojem iznosu ali čini mi se da je bilo 20.000 kn. Ergo, njihov trošak je bio minoran ako su ga uopće i imali.

Danas, 10 godina od izlaska, Adamić me još uvijek nije uvrstio u svoj web katalog.





Naslov: Vrijeme koje nam je pojeo Pac Man
Izdavač: Meandar
Godina: 2005.
Naklada 800 komada
Honorar: 0,00 kn
Ugovor: 8% / kom.
Zarada: U prvoj godini cca 2500 kn, u drugoj godini cca 1000 kn, nakon toga se ne sjećam al čini mi se ništa
Benefit: Dobio na poklon masu knjiga

Knjiga je izašla u suizdanju s KUD Baklje na način da su Baklje kao udruga pokrile sav trošak dok je Meandar kao izdavač skrbio za distribuciju. Sve knjige koje sam dobio prodao sam privatno na raznim promocijama ili preko weba direktnim narudžbama. Koliko ih je bilo nemam pojma, kad god mi je zatrebalo dobio bih. Nema tu neke velike priče, u konačnici sam zadovoljan.






Naslov: Blokcbuster
Izdavač: VBZ
Godina: 2009.
Naklada 1000 mekih + 500 tvrdih komada (barem tako stoji u ugovoru a stvarni broj Bog zna)
Honorar: Iako obećanih 7.000,00 kn nisam dobio ništa („Jebiga, zaboravili smo te uvrstiti u tekuću godinu…“)
Ugovor: 7% / kom.
Zarada: U prvoj godini cca 5000 kn, u drugoj godini cca 2000 kn, nakon toga par puta po par sto kuna.
Benefit: Dobio na poklon 5 knjiga.

Kao i Pac Man, i Blockbuster je objavljen u sunakladništvu, na način da je VBZ otisnuo knjigu s tuđim novcima. Dio su dale Baklje, navodno je VBZ aplicirao i nešto od ministarstva, po objavi sam vidio da su ubrali i nešto para od Grada Rijeke… Autorski honorar su mi jamčili (usmeno) „Ako izvučemo lovu od nekoga“. Izvukli su, ja nisam od toga dobio ništa.

Kao rukopis roman je došao do finala VBZ natječaja za najbolji roman 2008 i kao takav im je postao zanimljiv. Odmah po izlasku nominirali su me za Kiklopa 2009 za najboljeg debitanta, da bi se onda sjetili da nisam debitant. Najgore je što se bojim da su čak nekom stvarnom debitantu uskratili nominaciju. Sve knjige koje sam dobio, dale su mi Baklje jer su kao suizdavači dobili dio tiraže, mislim oko 80 komada. Dobar dio toga je podijeljen članovima Baklji ali je i mene dopao dobar broj pa i dan danas imam po policama nešto od toga. Bolja strana priče je što sam kao i Pac Mana sam prodavao po promocijama pa sam si pokrivao putne troškove i slično. Sam VBZ organizirao mi je promociju u Rijeci (to je inače najveća promocija neke knjige na Kičmi) + jednu u Zagrebu. Platili su mi put. Urednik mi je rekao da mu je žao ko psu ali da se ne stiže baviti mojom knjigom jer ga zatrpavaju poslom, mora čitati dvije knjige tjedno, etc… ali eto, ohrabruje me da si, gdje god mogu, sam sredim promociju. Sredio sam si ih masu, od VBZ-a nisam tražio a ni dobio, ni lipe za putni trošak.

Stiže natječaj za najbolji roman t-portala 2010. Kako me VBZ nije prijavio na natječaj za najbolju knjigu u organizaciji Večernjeg lista, odlučim provjeriti jesu li je barem prijavili za t-portalovu nagradu. Doznajem da nisu pa uzimam svih 5 komada koje sam dobio od njih i prijavljujem se sam. VBZ je inače poslao sva svoja izdanja te godine, Hoykinu Xaviu, Pavelićevo Proljeće u Karolinentalu, Brozovićevu Balkansku rutu, Karlin način od Giljanovićke i još dosta toga, a na koncu se Blockbuster našao u finalu kao jedino VBZ-ovo izdanje. Funny. Na dodjeli nagrade me neka žena iz organizacije pitala kako to da sam osobno slao knjigu i zašto je nije poslao VBZ. Neugodnjak totalni. Urednik mi je kasnije rekao da je knjigu slao i da ne kuži o čemu ovi briju.

Nakon toga kreće val ratnih i antiratnih knjiga koje VBZ gura na Frankfurte i Lajpcige ili nemam pojma gdje već, no ne i moj Blockbuster. Čak se guraju autori i djela koji s ratom nemaju ili imaju jako malo veze, ili imaju veze jer ih se kao takve može tumačiti, dok Blockbuster ne ide nigdje usprkos percepciji kritike (koja se konačno pomaknula nakon t-portal finala) i koja mu pripisuje neke dosege antiratnog pisma s Balkana i to ne samo književnog (već i filmskog i stripaškog).

Stiže mi poziv da kao jedini književnik otvorim Makarski strip festival MaFest, na što me VBZ, pročitavši to u Jutarnjem, zove i nudi da će u Makarsku poslati 20-30 knjiga da ih prodaju na mojoj književnoj večeri. Ne mi nude platiti put, al nude da im glumim trgovačkog putnika. Tu smo ako se sjećam posljednji put razgovarali o „poslu“.

Iste godine stiže nagrada Hrvatskog književnog društva koji Blockbuster bira za knjigu godine. Također nagrada Grada Rijeke za doprinos kulturi. VBZ ih nije percipirao kao bitne.

Prošle godine Srđan Dragojević pušta priču kako ima ambiciju snimiti film po Blockbusteru, no VBZ-ovoj ekipi ni to nije dovoljno zanimljivo da slože nekakav marketing oko svega. Čini mi se nakon čitave priče, i bolje.

BTW srećom sam kod ugovora inzistirao da izdavačka prava pripadaju VBZ-u samo za hrvatski i srodne jezike, tako da imam autorstvo nad talijanskim izdanjem koje uskoro izlazi. 



Naslov: Riječke rock himne
Izdavač: KUD Baklje
Godina: 2011.
Naklada 700
Honorar: -
Ugovor: 100%
Zarada: -
Benefit: Raspolažem kompletnom tiražom, sav novac od prodaje je moj.

Dok je knjiga bila tek u skicama, stižu ponude za objavu s nekoliko strana…. Edicija Jutarnjeg lista, Dallas Records, VBZ i masu njih preko trećih ljudi u stilu "zainteresirani smo" klasično ispipavanje terena. Urednik Blockbustera nudi mi objavu s riječima „Možemo ti dati sve osim para“. Nismo uspjeli izbistriti što podrazumijeva „sve“. Trenutak koji mi pomaže donijeti odluku bio je onaj gdje su mi svi izdavači od reda rekli kako bi oni to objavili, samo neka pokušam nabaviti novac. Kako mi je nakon 10 godina dosadio taj mehanizam u kojemu ja ulažem i vrijeme, i pisanje i iskustvo a izdavač novac... pardon; ja ulažem i novac dok izdavač ne ulaže ništa, da bi od svega toga koristi na kraju imali lektor, dizajner, tiskara, urednik, izdavač, ali ne i onaj oko koga se sve vrti -> autor, okrećem se sebi i krećem u samizdat. Tu ulijeću Baklje koje me sve ove godine prate i nude pomoć u tehničkoj podršci. San snova. Baklje uvažavaju nešto što ozbiljni izdavači ne žele ni pomisliti. Kako sam za „Himne“ u cijelosti novac od sponzora nabavio sam, Baklje nisu imale niti kune izdatka, pa shodno tome ne žele od mene uzeti niti kune zarade. Dapače, čak su mi pokrili promociju u Rijeci podmirivši honorar i putni trošak za voditelja i moderatora, kao i cugu za 15-tak ljudi koji su pomogli izdanje.

43 komentara:

  1. Odličan tekst!!! Da još deset autora napravi ovo isto, bila bi to reportaža dostojna onih rijetkih tiskovina u ovoj zemlji koje još drže razinu profesionalnog novinarstva.

    OdgovoriIzbriši
  2. Uh. Prilično demotivirajuće...

    OdgovoriIzbriši
  3. Bas sam jucer vodila jedan razgovor u vezi izdavastva, troskova, odnosa s autorima. Uvijek se tu zaboravlja korisnik/citatelj koji je u nacelu jedan od dvoje najvaznijih. I njemu je, taj produkt-knjiga, apsolutno preskup ako pogledamo koja je na kraju cijenna tiska jednoga primjerka knjige. Ne ulazim sad u cijelu tu problematiku financiranja izda.kuce, infrastrukture, ljudskih resurasa i sl. Ali da se vratim na ovo prvo sto je Kizo pisao, moze se to gledati i iz druge perspektive, pozitivnije.
    Nije ti vise potrebna izd. kuca da napravis/promoviras knjigu i da dodje do rulje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne da nije potrebna, nego će uskoro postati i suvišna.

      :-)))

      Izbriši
  4. Drago mi je da je Kika otvorila drugi krak rasprave.... postoji i pozitivna trasa u svemu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Cut the middle man.

      To je pozitivna trasa. :-)

      Tekst čitateljima! Direktno. Bez posrednika.

      :-)))

      Izbriši
  5. Niti mi je čudno niti mi je žao što većina 'uglednih' izdavača tipâ Meandar, V.B.Z. i njima slični jedva spajaju kraj s krajem. Godinama su živjeli na grbači autora s kojima, barem s većinom njih, nisu uspjeli upostaviti ni elementarni ljudski, a kamoli profesionalni odnos... više je to ličilo na odnošaj: dođi mali/mala čiči, da ti čiča nešto spiči!
    Zadnjih 20 godina autori im nisu bili ništa više od kolone u excell tablici, sad kad su na koljenima, kao i čitava izdavačka struka... sad ih treba dotući, zatući, zatrti. Većini i zakonom zabraniti da ikad više smiju obavljati djelatnost koja uključuje druge žive osobe...
    I na kraju, ali najvažnije od svega: bravo, Zorane!!! Voljela bih imati muda kao i ti pa javno ispovijediti kako je moj prvi izdavač (krepao već poodavno) s jedne strane zajebo državu, koja je bila dovoljno glupa da dâ novac za moju prvu knjigu, a s druge mene, koja nije vidjela ni lipe tog novca koji je 'preko veze' došao do lopina (koje su se u međuvremenu lijepo snašle na drugim dobro plaćenim poslovima)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Anonimka, koga i zašto štitiš svojom šutnjom? Izgubiti ćeš ugovor od 100.000 kuna? Sama kažeš da ih treba satrti a onda za akciju nemaš muda? Ovakvi članci potiču na akciju sve kojih se to tiče, nemoj nam sada odustajati.

      Izbriši
    2. @ Anonimno - Sviđa mi se ovaj dio "dođi čiči, da ti čiča spiči", a još bi mi se više sviđalo da podijeliš s nama svoje iskustvo "pičenja". Hoće li upaliti, ako te lijepo zamolim?

      Izbriši
  6. Respect za Baklje!!! Kako funkcionira distribucija po knjižarama kada ide preko malog izdavača?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nisam išao preko Baklji, ali distribucija koju je radio "moj" mali izdavač - ne funkcionira. Mali izdavači su potpuno nevažni velikim izdavačima (koji imaju i svoje knjižare) pa im stoga i ništa ne plaćaju ako i kada prodaju nekoliko primjeraka. Mislim da im se niti ne isplati raditi obračune za mali broj prodanih (često jeftinih knjiga malih izdavača), a niti ih je volja, a vjerojatno i zaborave, a da ne govorim da je prodaja minorna. Recimo ako si mali nakladnik, jedini benefit (ako ga tako možemo zvati uopće) je to što možeš reći ljudima di se knjige mogu kupiti. Novce nećeš vidjeti od prodaje, a nećeš znati niti koliko je primjeraka prodano, a da ne govorim o tome da će ti knjiga biti negdje na nekom mjestu koje sigurno nije izlog. :-)

      Izbriši
    2. Dok deb. Distribucija po knjižarama funkcionira tako da ti uzimaju 45% što je meni suludo za posao koji se svodi na to da ti knjigu drže na polici. Po iskustvu frendova koji se bave izdavaštvom (kuće koje objavljuju stripove) novac vidiš tko zna kad. Neki od njih navodno od „Profila“ godinama čekaju novce za neka izdanja. No to može biti rekla-kazala, fokusirat ću se na svoje iskustvo.

      Nisam nikoga pitao za distribuciju, svi su oni zvali mene tj. Baklje, no uvjeti (%) su ovi koje sam spomenuo. "Himne" sam stavio u prodaju preko Dallasovih Shopova i suradnja je odlična; mjesečno šalju izvješća i isplatu, postotak je dobar i možeš ga ljudski dogovoriti. Također super iskustvo je s RockMark trgovinom. Na prvom mjestu pričam o tome da su to kvalitetni ljudi, a onda dobri biznismeni. U Rijeci se „Himne“ mogu nabaviti i u Striparnici Palach, sad gledam da upogonim još pokoju trgovinu te vrste. Ono sto je važno, marketinški dio sam odradio sam... Knjiga ima FB profil s blizu 1000 pratitelja + YouTube kanal s play listom (zbog specifične teme). To olakšava priču jer su ljudi svakodnevno u kontaktu s „knjigom“, komentiraju, zapitkuju, osjećaju se uvaženim jer ostvaruju komunikaciju s „temom“. Benefit je i pojedinačna prodaja pouzećem. Jedini je feler prodaja izvan Hr, no o tome i ovako nemam pojma kako stvari šljakaju. Primjerice „Blockbuster“ se prodaje u Srbiji i BiH, i nemam blage veze prodaje li se uopće. Nemam nikakvo izvješće od VBZ-a o tome.

      U konačnici, knjigu sam učinio dostupnom svima koje takvo štivo zanima; pokrio sam underground ponudu + dobio je u izlozima trgovina u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli… na društvenim sam mrežama s njom, i za sad je u 6 mjeseci otišlo pola tiraže. Druga polovina će se pretpostavljam prodavati još godinama, prvi val je odrađen, no i tu kontroliram stvar; mogu stavljati prigodne popuste po osobnoj procijeni.

      BTW može se dogovoriti i prodaja na kioscima, no bez tiraže od 2000 komada ne razgovaraju s tobom. To je inače bila moja prvotna ideja, no kako je to knjiga od skoro 500 stranica, nisam imao novaca za toliku tiražu.

      Izbriši
    3. Zdravo!
      Ne znam kako si rjesio prodaju knjiga preko Baklji ali... ovo je misljenje Ministarstva gospodarstva za prodaju knjiga koje su izdane od strane neprofitnih organizaija/udruga... "... misljenja smo da temeljem odredbi članka 4. stavka 1. Zakona o trgovini, iako nisu trgovci u smislu predmetnog Zakona, djelatnost trgovine mogu obavjati pravne osobe, udruge registrirane sukladno Zakonu o udrugama i ako im namjera nije stjecanje dobiti, odnosno sukladno odredbi članka 5. stavka 1. podstavka 7. Zakona o trgovini, udruge mogu prodavati samo vlastite proizvode sukladno odredbama Statuta ili drugih općih akata i to kao trgovinu na malo izvan prodavaonica na način određen člankom 10. stavkom 1. podrstavkom 2, 3, 4, 9 i 13. istog zakona, a da pri tome ne treba ishoditi Rješenje o minimalno tehničkim uvjetima za navedene oblike prodaje. Dakle, ukoliko imate namjeru obavljati djelatnost izdavaštva i daljnje prodaje knjiga knjižarama, odnosno ostalim fizičkim i pravnim osobama koje vrše maloprodaju, ili kupovati i prodavati predmete koji nisu proizvod Udruge i/ili pružati usluge u trgovini morate zadovoljiti odredbe članka 4. predmetnog Zakona i registrirati se kao trgovačko društvo čija djelatnost je kupnja i prodaja robe."
      Sori sto sam te zagnjavila ali svojedobno si zvao SMART oko prodaje knjige, pa se osjetih dužnom podijeliti s tobom službeno/pismeno mišljenje mjerodavnih... a čini mi se važno kao info... ako ste to rješili na neki drugi način... super!!! :)

      Pozdrav,

      Daniela
      daniela@smart.hr

      Izbriši
    4. Hvala, Danielo! Korisne informacije.

      Izbriši
    5. Bok Daniela! Prodaja je riješena onako kako ste me i naputili, dakle sve je zakonski jasno. Nego imam dva pitanja…

      Prvo se odnosi na onaj dio gdje se spominje „mišljenje“ ministarstva. Kažete „ovo je mišljenje Ministarstva gospodarstva….“ Pa na koncu teksta „službeno/pismeno mišljenje mjerodavnih.“ Zanima me, da li mišljenje ministarstva ima zakonsku težinu, jer mene ne zanimaju tuđa mišljenja, pa ma čija bila. Legalist sam i zanima me samo da nisam u prekršaju, dakle pratim isključivo slovo zakona. Uopće ne kužim kategoriju „mišljenja“.

      Drugo što me zanima, kako je Crkva zakonski riješila prodaju svojih tiskovina?

      Izbriši
  7. Tako treba, Žmiriću! Sve na sunce!

    p.s. U doba Weba 2.0 - samizdat rula. :-)

    OdgovoriIzbriši
  8. Jesi razmišljao o digitalnoj distribuciji, pogotovo sad kad si u samizdat modu? Nije neko tržište, ali nije ni neki trošak distribucije :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako pod digitalnom distribucijom pričamo o e-book, jesam. Pac-Man je već godinama piratski prisutan na webu, pa ako ih ne možeš pobijediti, barem im postavi nogu. ;-) Pac-Man će sigurno ići na free download, a vjerujem i ostale knjige. Konačno, što sam imao utržiti od njih, utržio sam, a i ovako cilj čitave priče nije zarađivanje novaca već da knjiga dođe do čitatelja. Ono što ljuti u čitavoj priči jest demotivirajući odnos prema autoru, a ne zarada, kao što bi se u prvi mah možda pomislilo.

      Izbriši
  9. "gospođa tajnica se baš ne snalazi s kompjutorima." - ah, priceless!

    ubojice i hoštapleri, glembay style, man! ja sam kupio kazalište sjena pred dvije godine na adamić yard sale-u u gradskoj čitaonici za cijenu jedne špangice.

    ajme volio bi gledat dragojevićev film po tvojoj knjizi!!! i bravo za talijanski prijevod! vidiš, to ti nije digitalno izdanje nego digićko izdanje. hahahaaha!

    slažem se s mateljanom - odličan tekst. da ih je barem više. da je barem više ljudi ko ti. evo ja, npr. nemam muda napisati javno svoja loša iskustva. baš me zanimaju iskustva pisaca koji su bliži oltaru.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Krivče, koje je vrste strah koji te koči da podijeliš svoje loše iskustvo? Malo ne berem kakva muda ti trebaju za reći da netko od tebe pravi bedaka? Bojiš se da ćeš narušiti sliku o nekome tko te pravio budalom? :-)

      Izbriši
    2. koje je vrste strah..? opravdan.
      kakva muda trebaju..? ne trebaju muda. muda su proverbijalna. treba bezobzirnost prema tipu koji jedva spaja kraj s krajem.
      nadam se da razumiješ.

      Izbriši
    3. S obzirom da nemaš 10 knjiga na tržištu, mislim da si već sve rekao pa je u biti svejedno.

      Izbriši
  10. Natalija i Ognjen26. lipnja 2012. u 15:55

    Skoro da bi se moglo reći da su naša iskustva navlas ista Zoranovim, uz neka odstupanja koja su premala da bi promijenila generalni dojam kako su pisci glavna smetnja prosperitetu domaćih nakladnika (detalji dostupni na upit). Slikovito bi se nakladnike dalo usporediti s proizvođačima mlijeka – zamislite samo u kojim bi se problemima oni našli da svojim kravama moraju isplaćivati honorare! I nakladnici i poljoprivrednici za svoju djelatnost primaju značajne poticaje od države. I jedni i drugi na prvi pogled nemaju kontrolu nad distribucijom svog proizvoda. No da bi muzao krave, farmer ih barem mora držati na životu, dok nakladnici nemaju istu obvezu prema svojim piscima. Dakle, prije nego kao svete krave, pisce bi se moglo promatrati kao, hm... plavu ribu?
    Najnegativniji aspekt našeg osobnog iskustva s domaćim nakladnicima – ali i najznakovitiji – bila je razina komunikacije koju smo ostvarivali s njima (a, nažalost, ostvarujemo i danas). Jer lakše je uspostaviti smislenu razmjenu ideja s perilicom za rublje (one novije imaju, naime, vrlo složene programe pranja) nego s prosječnim hrvatskim nakladnikom. Kako inače objasniti činjenicu da na ponudu besplatnog smještaja i plaćenih troškova puta (a u svrhu promoviranja njihovih naslova i/ili autora) od desetina kontaktiranih nakladnika s interesom odgovori samo jedan? Znači ne zanima ih besplatna prilika da njihov proizvod bude predstavljen publici ili, točnije, onom mitskom potrošaču. Nameće se jedini logičan zaključak da domaćim nakladnicima uopće nije nužno prodavati knjige. Jer kad se zbroje sve potpore, sponzorstva i otkupi, lakše je štancati po par stotina primjeraka svakog naslova i izbaciti autore iz jednadžbe, nego ulagati u promidžbu, distribuciju ili prodaju da bi se osigurao honorar... plavoj ribi. Sasvim je prihvatljivo da se od nakladništva živi (ili barem životari), a da se istovremeno ne smije ni pomisliti živjeti od pisanja. Životariti se može i od prodaje knjiga, ali sve dok pisci ne inzistiraju na adekvatnom udjelu u (eventualnoj) zaradi.
    U tom kontekstu samizdat je sasvim valjana alternativa. No, pitanje je može li pisac računati na potporu Ministarstva, hoće li se knjiga otkupljivati za knjižnice jedanko kao da je ponuđena od strane „uglednog“ nakladnika. I, možda bitnije od materijalne dobiti, hoće li sam tekst biti dovoljno kvalitetan? Jer nema nijednog teksta koji današnji pisci uzimaju za uzor, a koji nije nastao u nekom obliku suradnje između nominalnog autora i niza drugih subjekata. Čak štoviše, moglo bi se reći da visoka razina suradnje garantira i visoku kvalitetu teksta. Drugim riječima, samizdat ima perspektivu samo ako omogućava piscu da tiješnje i kreativnije surađuje s kolegama u procesu proizvodnje teksta.
    Ili, drugim riječima, da prevedemo gorenavedeno na jezik koji su nakladnici navikli slušati od pisaca: Muuuuu...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Nameće se jedini logičan zaključak da domaćim nakladnicima uopće nije nužno prodavati knjige."

      Nekako sam i ja na tragu tog zaključka...

      Izbriši
    2. Natalija i Ognjene, hvala što se svratili do našeg bloga. Inače pratio sam vaš intervju s Alajbegovićem na istu temu.

      Izbriši
    3. Natalija i Ognjen27. lipnja 2012. u 22:52

      fala;)

      Izbriši
  11. Riječ dvije o distribuciji putem prodajnih mjesta za periodične tiskovine, jer je bilo riječi i o tome:

    Dok sam radio u izdavaštvu, pokušavao sam plasirati naslove izdavačke kuće u kojoj radim na kioske. Gotovo nemoguće. Kao prvo, kao što veli Zoki, treba ti velika naklada. Kao drugo, cijene su groteskne. Novi List, Tisak, iNovine, svi imaju bitno drugačije uvjete i cijene, ali u konačnici, sve se svodi na preskupe i nemoguće uvjete, a daju i kontradiktorne informacije. Moguće je riješiti ugovorom za "podnošljiviju" mjesečnu cijenu (podnošljiviju za uhodano poduzeće, ne samizdat pojedinca), ali u tom slučaju, Vaša knjiga će biti distribuirana na...JEDNOM prodajnom mjestu. Ne u županiji. Ne u jednom kiosku u svakom gradu. Nego na jednom kiosku.

    "Kakvom jednom kiosku, gospođo? Onom na Žabici?"
    "Ah, čujte."

    Isplati se jedino ako znaš da će knjiga biti 100% bestseler. A neće, jer:

    Radio sam i u distribuciji (knjigu, ako je na kioscima jednu sezonu možemo smatrati periodikom i tretira se kao takva) a tamo je toliko političkih intriga i žalosnih priča da je to neopisivo. A remitenda, ajoj...

    Na primjer: Jeste li čuli za "La Voce del Popolo"? Naravno. To su riječke novine na talijanskom jeziku. Znate da postoji, viđate je ponekad na prodajnim mjestima. Znate li koliko se primjeraka proda dnevno u županiji?

    Prebrojte prste. "Dobra kob", časopis o lovu, "Vjenčanice", takve stvari...prebrojte prste. A njihov shelf-life je barem mjesečni. Svake noći krcati šleperi se vraćaju u zagrebačko centralno skladište remitende.

    Knjige na kioscima isto. Ruski klasici, jeftini ako kupite uz Vaše dnevne novine, još kako-tako. Druge knjige, tipa "biografije modnog mačka", gola nula (sad ne govorim o kvaliteti knjige, govorim o robi). Dvije pune palete na viličaru, dvije pune nazad.

    OdgovoriIzbriši
  12. Ne znam zašto se u Hrvatskoj podcjenjuje vlastita naklada?! Očito se radi o nekim drugim interesima!!! Jer, ako je pisac dobar, (priznat, poznat), knjiga uredno tiskana ( recenzija, predgovor/pogovor) knjiga zanimljiva, recimo, nekolicini čitatelja koji nisu rodbina ili prijatelji, u čemu je problem ? U Americi postoji čak udruga pisaca koji izdaju knjige u vlastitoj nakladi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Meni je ideja samizdata izuzetno privlačna. :-)

      Izbriši
    2. Natalija i Ognjen28. lipnja 2012. u 17:28

      Kao što je Zoran i sam otkrio, pisac proda knjiga onoliko koliko ruku (množina) može stisnuti - to manje/više vrijedi i za uspješne komercijalne pisce (barem je takav naš dojam iz SAD-a).
      Isto vrijedi i za nakladnike.
      No autori koji rade samizdate čine veliku grešku kad imitiraju nakladničku praksu (npr. gube se u pokušajima klasičnih načina prodaje svog djela), kao što "mali" nakladnici čine veliku grešku kada imitiraju "velike nakladnike."
      Zato su grupni napori tipa Autorska kuća ili Katapult naročito vrijedni - osnovna logika književnog napretka svodi se na moto: "Ako želiš biti objavljen, objavi bližnjega svoga." Možda je u osnovi kontraintuitivno, ali funkcionira - kvalitetan književni sadržaj nalazi publiku samo ako se poklope kreativni (dakle, ne nužno materijalni) interesi većeg broja ljudi.
      Problem je dobrog dijela pisaca (barem onih s kojima smo mi u kontaktu) što ne znaju kojem nakladniku uopće prepustiti svoj tekst. Problem je nezavisnih autorskih grupa što nastaju iz negativnih iskustava pojedinačnih autora prepuštenih domaćem nakladničkom tržištu. Možemo se samo nadati da kolege koji se udružuju mimo silnica i interesa etabliranih nakladnika i autora prepoznaju da je njihovo udruživanje neusporedivo vrednije nego što bi sudjelovanje u književnom mainstreamu ikada bilo. Jer, iskreno, uskraćen honorar nikada nije alternativa zadovoljstvu koje proizlazi iz nepatvorene komunikacije s makar jednim pravim čitateljem. Znači govorimo o npr. grupi pisaca sličnih ambicija koji se međusobno čitaju i uređuju si tekstove, objavljuju se (kroz udrugu, zadrugu i slično), a onda jedni druge promoviraju, jedni druge javno predstavljaju, opet čitaju, preporučuju... Smatramo da tekstovi tako nastali mogu samo dobiti na svojoj pismenosti, estetskoj i misaonoj provokativnosti, dakle vrijednosti.
      Glavna mana samizdata (koji ima bazu u npr. print-on-demand sustavu) jest što je grčevito usmjeren na izradu knjige, artefakta, proizvoda, a istovremeno zanemaruje komunikaciju koju ta knjiga mora generirati: o knjigama se mora govoriti, pisati, svaki tekst mora izazivati određenu reakciju. Nažalost, samizdati gotovo nikada ne ulaze u vidokrug kritičara, akademske zajednice i sličnih „proizvođača“ važnosti teksta. Jer čak i ako autor vlastoručno proizvede knjigu (tekst), nemoguće mu je proizvesti kontekst. Rješenje, barem djelomično, je u kritičkoj razmjeni između samih autora – u nas je npr. jako malo književnih (internetskih, naravno) zinova i časopisa od kojih bi svaki okupio barem nekoliko ljudi kao stalnu, aktivnu jezgru. Blog je npr. kao alat koristan, ali je prečesto isuviše monologičan, ne promiče suradnju...

      Izbriši
  13. Zorane, veoma vrijedno iskustvo, jasno i precizno izneseno.
    Isprva svi koji pišu, uključujući i mene, žele tek nešto ukoričiti. Nakon toga kreću drugačija razmišljanja (smatram kod ogromne većine): nešto zaraditi, pa dobro zaraditi, na kraju i živjeti od toga. Uz to, biti što popularniji. Tako da priče o samizdatu, web-tiskanju i sl. drže vodu kod srednjoškolaca i onih koji još nisu ništa objavili. Možda vam sve ovo zvuči dječje, ali ogolite sve vaše književne ambicije do suštine i mislim da ćemo se načelno složiti. Naš ''mali'' vragolasti ego obavezno traži sve više.
    Iskustva s izdavačima? Huuu! Mislim da Zoranovo iskustvo u biti donosi bitne odrednice: bitna im je njihova zarada i neprofesionalan odnos prema autoru.
    Dosad sam sigurno, računam samo Hrvatsku, poslao nekoliko stotina e-mailova izdavačima (jasno da ih nema toliko kod nas - radilo se o mojim opetovanim pokušajima s novim rukopisima istim kućama). Odgovore u kojima se pokazivao interes za moj tekst, kao i razmatranja samoga teksta nakon kojih je slijedio odgovor izdavača u razumnom roku, mogu nabrojati na prste - jedne ruke.
    Pa tko voli, nek izvoli. Oboružajte se strpljenjem i bezgraničnom vjerom u ono što radite.
    Inače, književne natječaje smatram najboljom prilikom za nove autore, jasno, ako pucate na one najveće jer od sitnih nema nikakve koristi, ni novčane ni promocijske.
    Tako sam uspio objaviti jedna roman na ipak! manjem natječaju (moj početak i prvi roman!), a drugi mi je, kao i Zoranov, ušao u finale VBZ-ova natječaja. Tu je i priča objavljena tijekom Večernjakova natječaja za kratku priču.
    No iskreno rečeno, sve je to... da ne kažem već što. Zoran, recimo, s te strane puno bolje kotira od mene, i po broju objavljenih knjiga ali i po renomeu izdavača koji su objavili knjige. Osim toga, posao kojim se bavi (glazba, fotografija), više ga bliži tim krugovima.
    Također sam dijelom upoznat s pisanjem Natalije i Ognjena (Raj, proizišao također iz književnog natječaja) kao i njihovom pečalbom.
    U biti, kako postati dobar i priznat autor... ne znam. Možda se radi o tome da su neki od nas ''daleko od vatre'', možda i ne pišemo tako dobro kako mislimo, možda je tržište prezasićeno, možda ne pišemo ''prave stvari'' s obzirom kako sebe projiciramo u tome poslu, možda, možda.
    Na kraju, mislim da je sve to nevažno. Nešto radiš srcem i dušom (nije dovoljan intelekt), a drugi to prepoznaju ili ne. Budimo iskreni, postoje ljudi koji jako dobro kotiraju u ovome što i mi želimo -Tomić, Jergović, Ferić, Rudanica,... što god mi smatrali o njihovu pisanju.

    OdgovoriIzbriši
  14. Chres, pozdravljam sve napisano... cijenim iskrenost. Jedino moram stvar vratiti na početak i još jednom reći da je tu riječ samo i jedino o odnosu prema autoru. Kad uspostavimo fer odnose, onda možemo tražiti procjene i vrednovati posao i njegov učinak.

    OdgovoriIzbriši
  15. Odnos izdavača prema autorima u Rvackoj - ne postoji. Svjedok sam toga još od 1994. od kada sam profesionalno postao dio te branše u izradi i izdavanju knjiga. Koliko sam samo jadnih autora vidio kod svog izdavača... Poučen tim iskustvom 2008 SAM sam si izdao zbirku priča, ne pokušavajući ni jedne sekunde ozbiljno računajući na nekog izdavača. U Rvackoj. Nekoliko komada od te zbirke ni danas ne mogu izvući iz knjižare koja je propala, iako je uzimala 40% (uobičajenih) da drže knjigu u izlogu. A da ne govorimo koliko je ta (vrlo poznata) knjižara uzimala od državnih i županijskih proračuna za kulturu. Sada su s tom lovom krenuli u ozbiljniji biznis. Knjižara im više ne treba. Možda na kraju otvore i - restoran.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "A da ne govorimo koliko je ta (vrlo poznata) knjižara uzimala od državnih i županijskih proračuna za kulturu." - To je jedan od posebnih problema s kojima se moramo suočiti, ali, izgleda, nikome se s time ne da baviti. Na štetu svima.

      Izbriši
  16. Kako sam ja se rijesio middle mana koji nije nista radio (a imali su 892 kopije moje knjige na lageru koje im i danas trunu) - izbacio sam drugo prosireno izdanje moje knjige kao PDF i dao da ljudi besplatno skinu. Uredno je knjiga skinuta u prvih 7 dana preko 2000 puta. Nisam zaradio niti kune na taj nacin, ali nisu ni izdavaci zaradjivali na mojoj muci, trudi, znoju itd.
    Zadovoljstina su mi pozitivni komentari citatelja na besplatnu knjigu koja se printa, fotokopira i proslijedjuje dalje. Rijec je o poslovnoj tematici.
    Samoizdavastvo je najbolji nacin. Bar znas koliko ulazes i koliko ti se vrati i ne hranis trutove i dzabalebarose i kao sto je netko gore napisao Glembay ekipu. Sretno i samo budi uporan!

    OdgovoriIzbriši
  17. Glavni problem s ovakvim komentarima je što se zapravo vidi, jako očito i jasno, da ne poznajete dovoljno dobro prilike u izdavaštvu. Ne bi se smjele događati kardinalne greške poput te da generalizirate (neću navoditi konkretne komentatore, ali odnosi se na one koji to rade, kao i na opći dojam koji se stječe u ovakvim raspravama). Ako vam duguje konkretan izdavač, ili imate primjedbu na poslovanje (posebno ako se tiče "javnih" financija, što je očigledno tematika koju se rado razvlači u ovakvim situacijama, često i bez konteksta), razgovarajte s konkretnim izdavačem ili o konkretnom izdavaču - radije nemojte pričati o "izdavačima" kao kategoriji jer takvo što i postoji i ne postoji. Postoji u smislu da su svi izdavači u izuzetno lošim prilikama unatrag nekoliko godina, a ne postoji u smislu da i u takvim prilikama izdavači različito rade, imaju različite strategije preživljavanja, nešto razlika postoji i u općim filozofijama poslovanja, i vrlo je malo izdavača (u to iskreno vjerujem) koji ne žele komunicirati s autorima ili ih žele iskorištavati. I dodatno što se može uočiti u dijelu komentara jest da jedan dio komentatora bez ikakvih problema i pardona ignorira ulogu i profesiju urednika (a to je tek besmislica i loša praksa).

    OdgovoriIzbriši
  18. Kako god bilo, svi koji su ostavili komentar potpisali su se i time ovjerili svoje misljenje i iskustvo.

    OdgovoriIzbriši
  19. Ovjerili su svoje mišljenje potpisom (neki), i to mišljenje ima svoju vrijednost dok se odnosi na konkretne slučajeve (i s čim se može diskutirati), ali zaključci koji se donose, i implikacije - recimo o suvišnosti izdavaštva uopće, ili percepcija izdavača kao "posrednika" (mislim, wtf), uz napomenu da takva izjava i takvo (opširno i obuhvatno adresirano) shvaćanje dolazi od ljudi koji se bave autorskim radom i dio su kulture - jednostavno su fenomenološki zanimljivi.

    OdgovoriIzbriši
  20. Ja se samo referiram na tvoju prvu rečenicu... "ne poznajete dovoljno dobro prilike u izdavaštvu". Ti ih upravo imaš šansu upoznati, svojim potpisom.

    OdgovoriIzbriši
  21. Žalosno stanje! A, kakvi su ljudi koji predstavljaju izdavače na sceni (mentalni sklop im je prilagođen opšte prihvaćenim pravilima gramzivosti) teško da će se ovakvo stanje promijeniti u dogledno vrijeme, ako još ne postane i gore. Emotivno sam vezan za Rijeku ( Živio sam u tom gradu nekoliko godina) i rado dolazim u goste na poziv prijatelja Valerija Orlića. Izdao sam roman 2004. i to u jednoj štampariji, koja ima registrovanu izdavačku djelatnost! Moja zabluda tada i ovo iskustvo danas su sasvim oprečni. Ne trebam li reći da sam platio štampanje i da sam dobio knjigu upakovanu i odnio je kući! Nikad više! Pokrili su svoje troškove i ne nadajući se da bi tu moglo biti nekakvog novca od prodaje, organizacije promocija, možda i od pravljenja filma itd... Amaterizam ima svoja pravila, a pisci koji na to ne obrate pažnju mogu sebi toliko pribaviti problema da im se pisanje i štampanje knjige može pretvoriti u noćnu moru! Sa drugom knjigom (na poziv izdavača kojemu sam platio troškove u dva dijela 650 eura, knjiga ima 65 strana) mi je iskustvo još gore! Iz sasvim nenadanog susreta na sa jednom pjesnikinjom u Zagrebu, dobijam informaciju da se knjige koje imaju izgled da donesu zaradu, sklone u izvornom tiražu, a da se štampa novi tiraž i on se prodaje, bez ikakvih obaveza prema autoru! O ostalom nije potrebno pisati, jer svim autorima to može da bude dovoljno zašto sam u prvoj rečenici napisao: "Stanje je žalosno!" Imam dva naslova u rukopisu! ne pada mi na pamet da nešto od izdavača tražim, osim CIP-a kojeg moram platiti. Sam znam štampati knjigu, i sam ću je uraditi u vlastitoj štampariji, i sa prijateljia ću organizovati promocije i tako imati direktan uvid u prodaju, a tako ću upoznati i svoje čitaoce! Kad sam razgovarao sa jednim režiserom, upitao sam ga da li je izvodljivo da mi se dramsko djelo postavi na scenu? da jest; odgovorio je; ali se nemoj nadati honoraru! Da, opet da ponovim: Stanje je žalosno! Budite mi pozdravljeni bilo da ste autori ili čitaoci!

    OdgovoriIzbriši
  22. Trebate li osobni ili poslovni zajam bez stresa i brzog odobravanja? Ako je odgovor pozitivan, kontaktirajte nas danas kao što smo trenutno nude kredite na izvrsnom kamatne stope. Naš kredit je osiguran i siguran, Za više informacija i prijavu Odgovor na e-mail: unityfirmfinancialhelp@gmail.com

    OdgovoriIzbriši