subota, 15. rujna 2012.

Intervju s Teom Tulić u 'Novom Listu' 15. 09. 2012.

Čitajte ga ovdje.

Broj komentara: 12:

  1. Evo ja joj poklanjam jednu priču

    Agota Kristof

    Sjekira

    – Uđite, doktore. Da, ovdje. Da, ja sam vas zvala. Moj suprug je imao nesreću. Da, mislim da je teška nesreća. Jako teška štoviše. Treba se popeti na kat. On je u našoj spavaćoj sobi. Ovuda. Oprostite, krevet nije napravljen. Shvaćate, malo sam se zbunila kada sad vidjela svu tu krv. Pitam se kako sam imala snage sve to počistiti. Mislim da ću ipak ići živjeti negdje drugdje.
    – Evo sobe, dođite. Tamo je, pokraj kreveta, na tepihu. Ima sjekiru zabijenu u glavu. Hoćete li ga pregledati? Da, pregledajte ga. Baš glupa nesreća, zar ne? Pao je s kreveta u snu, i pao na tu sjekiru.
    – Da, naša je sjekira. Inače stoji u dnevnom boravku pokraj kamina, služi za cijepanje drva.
    – Zašto se našla pokraj kreveta! Nemam pojma. Vjerovatno ju je on sam dovukao do noćnog ormarića. Možda se bojao provalnika. Naša je kuća izolirana.
    – Kažete da je mrtav? Odmah sam pomislila da je mrtav. Ali, rekla sam si, možda je bolje da doktor potvrdi."
    – Želite telefonirati? Ah, da! Hitnoj pomoći, zar ne? Policiji? Zašto policiji? Radi se o nesretnom slučaju. Jednostavno je pao s kreveta na sjekiru. Da, to je rijetkost. Ali postoji hrpa stvari koje se tako bedasto dogode.
    – Oh, vi možda mislite da sam ja postavila sjekiru pokraj kreveta da on padne na nju? Ali ja nisam mogla znati da će on pasti s kreveta.
    – Vi možda mislite da sam ga ja gurnula i da sam zatim mirno zaspala, napokon sama u našem velikom krevetu, bez da čujem njegovo hrkanje, bez da osjetim njegov miris!
    – Gledajte, doktore, nećete valjda pretpostaviti takve stvari, ta ne možete…
    – Točno, dobro sam spavala. Već godinama nisam tako dobro spavala. Probudila sam se tek u osam sati ujutro. Gledala sam kroz prozor. Bilo je vjetrovito. Bijeli, sivi, okrugli oblaci igrali su se ispred sunca. Bila sam sretna i pomislila kako s oblacima nikada nisi načisto. Možda će se raspršiti, tako brzo putuju, možda će se udružiti i spustiti se na naša ramena u obliku kiše. Bilo mi je svejedno. Ja jako volim kišu. Osim toga, jutos mi se sve činilo tako divnim. Osjećala sam olakšanje, oslobođena bremena koje je tako dugo…
    – I onda sam okrenula glavu i vidjela tu nesreću i odmah sam vas pozvala.
    – I vi želite telefonirati. Evo telefona. Zovete hitnu pomoć. Odvest ćete tijelo, zar ne?
    – Kažete da je hitna za mene? Ne razumijem. Ja nisam ozlijeđena. Ništa me ne boli, dobro se osjećam. Krv koja je na mojoj spavaćici samo je krv moga muža koja je štrcnula kada…

    Iz zbirke priča “Svejedno”, prevela s francuskog Nataša Medved




    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala, Nataša! Baš me razveselilo! Najavljuje li ovo nove prijevode Agotinih djela?

      Izbriši
    2. Tenx, Natašo! Slobodno nas još koji put razveseli. :-)

      Izbriši
  2. Taman sam uredio tekt i krneuo ga dići na blog, kad evo Krivca, preduhitrio me s linkom. Thx Krivče, naprijed Tea.

    OdgovoriIzbriši
  3. Kad se spomene Agota Kristof ne mogu a da ne pomislim na Agathu Christie!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zorane, svi uvijek pomisle na Agathu Christie. :)

      Izbriši
  4. Tea, prijevodi nekoliko priča iz zbirke bili su za vlastiti gušt.

    OdgovoriIzbriši
  5. Ovo je bio gušt pročitati. Hvala, mademoiselle Natasha.

    OdgovoriIzbriši