četvrtak, 22. studenoga 2012.

Izbjegavanje svršetka

Priveo sam skoro do samoga kraja novi rukopis. Riječ je o romanu koji nisam ni planirao, ni priželjkivao, jednostavno mi se dogodio. "Himne" su me totalno iscrpile. Istina je da se pisanje otegnulo na tri godine zato jer sam uzeo šest mjeseci pauze kako ne bih nakon odrađene polovine odustao. No po svršetku, dobar prijem publike dao mi je poticaja samo onoliko koliko je bilo potrebno da zaboravim kako sam se s tim pisanjem zlopatio. Zato nisam očekivao da ću se više hvatati pisanja, možda ne baš ikad-ikad, ali svakako ne u narednih 4-5 godina. Ali eto, kako reče Lenon, život ti se događa dok planiraš nešto drugo, pa se i meni dogodilo "javljanje" o priči kroz koju sam želio provući neke teme s kojima sam se već bavio u "Blockbusteru" (Tko i što stoji iza odluka koje donosimo) ali ovoga puta tražeći odgovore iz sasvim drugih izvora.

Sjećam se da je Mel Gibson na premijeri "Apocalypta" rekao kako je priča filma sklopljena oko njegove stare ideje. Navodno je godinama želio snimiti najdužu scenu progona ikad viđenu na filmu. Slično tome, skoro pa oduvijek imam želju napisati roman ceste pa sam oko te ideje složio roman "Narayan" (radni naslov). To vam dovoljno govorio s koliko emocija sam radio na rukopisu, osjećaj je kao da sam konačno nakon toliko godina dočekao omiljeni bend u svom gradu. Glavni lik propitkujući sebe putuje onim područjima koja su meni oduvijek bila jako važna i prateći ga na tim rutama imao sam osjećaj da i sam iznova prolazim kroz moje dvije terre magice; Istru i Indiju.

Sad, dva poglavlja do kraja, nakon što sam mentalno prošetao oko motovunskog brda, uz vinograde ispod Višnjana, kraj čempresa uz stari kaštel u Taru, uz Limski kanal, kroz crne borove do crvenih cijepova Fažane, od kamene špine u centru Peroja do Barbarige usput zastajkujući kako bi se potajice nabrao stručak mirisnog ružmarina iz nečijeg vrta... dalje kroz puteljke opasane gromačama oko kažuna iza crkve Sv. Foške, izležavao se po livadama i maslinicima, spavao pod vedrim nebom u Šijanskoj šumi...

Da ne govorim o plovidbi Gangesom do stepenastih hramova Benaresa, zaljubljivanje u pagode koje je u stijenama ljudska ruka isklesala prije više od tri tisuće godina, prevoženje bala čaja iz Darjeelinga duž brze Yamune do Allahabada, vožnja vlakom od Itarsija do Anantapura uz raskoš tapiserije istkane od vlažnih tropskih i listopadnih šuma premreženih brzim rijekama koje su nadsvodili kameni mostovi iznikli iz bambusovih dubrava... Nakon puta od Rijeke do Savičente, od Venecije do Delhija, od Kurukshetre do Bangalorea, ja već mjesec dana nemam želju dovršiti ovo putovanje. Ne želim se rastati od svog lika i predati ga dalje čitateljima na druženje, ne želim se probuditi iz tog sna. Ovakvo što mi se nikad nije dogodilo. Osjećam se kao kakva baka koja u krilu mazi uginulu mačku.

Broj komentara: 7:

  1. Uživaj koliko god možeš Zorane, zaslužio si! Samo nemoj pasti u zamku da razvučeš.

    OdgovoriIzbriši
  2. Izvrsna zadnja poredba. :-)

    Daj gas i završi ta dva poglavlja.

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala ti za posljednju rečenicu. Moja opaka, sarkastična duša ne podnosi čitanje dugačkih introspekcija sa natruhama neoromantizma, pa baš kada sam planirao iščitavanjem tri-četiri kaiša Dilberta ili Cyanide&Happinessa isprati presladak okus tvojeg teksta, sve si spasio kada si ga poklopio divnom morbidnom minijaturom baš po mojem ukusu.

    I da... jedva te čekam ponovo čitati. Obzirom da sam i nakon pola stoljeća ostao infantilan, volim slikovnice. Nadam se da će knjiga imati puno slika: Istria&India imaju likovnu snagu za spasiti i znatno lošije tekstove nego što će to tvoj biti :-)

    OdgovoriIzbriši
  4. Nemoj bit pi#da i opet ubit glavnog lika, pa možeš pisati nastavak kada ovo zgotoviš! ;)

    OdgovoriIzbriši
  5. kad tad će baka morati mačku pokopati.
    da se ne usmrdi :)
    i zato, samo naprijed

    OdgovoriIzbriši
  6. Ajde, ne budi sebičan, nego ga završi i daj nam ga. :-)

    OdgovoriIzbriši