29. 11. (Dan Republike)

Današnji dan je vrijedan spomena iz dva razloga: svečano su mi uručili diplomu i bezosjećajno su mi ubili auto.

Atmosfera se već počela nabrijavati prije dva tjedna, kada su roditelji nanjušili intelektualnu krunidbu svog sina. Cijelo to vrijeme majka je uporno nagovarala budućeg “akademskog građanina” da kupi odijelo za promociju, ali on je to uspio eskivirati.

Kad sam se pojavio ispred zgrade rektorata, prvo sam pomislio da je u pitanju nekoliko svadbi koje se odvijaju simultano, ali sam znao da ja stršim. Prijatelja mi nije bilo na vidiku pa sam poslao SOS SMS.

U “Aula magni” vladala je panika tko će gdje sjesti. Mislio sam ostati stajati sa strane, ali me frendica zvala da sjednem kraj nje jer mi čuva mjesto. Njezin dečko je sve snimao kamerom s balkona. Himna-ustajanje-sjedanje. Dekan je pričao o životu, uspjehu, nadi, budućnosti, a oko vrata mu je visio teški medaljon na debelom lancu pa mi je izgledao poput Albusa Dumbledorea. Zujao sam. Cura je pročitala zakletvu. Podijelili su diplome. I ruže. Opet smo ustali jer je sad bila himna znanja. Čega? “Gaudeamus igitur”, pjevao je prodekan. Solo, kao Han.

Kad sam obranio diplomsku radnju, ljudi su me pitali zašto sam toliko razvlačio fakultet? “Nisam mogao duže.” ili “Nikud mi se ne žuri jer me ništa ne čeka”, bili su moji najdraži odgovori. Sad sam dobio diplomu. I ništa. Za kraj nam je dekan rekao da se ništa ne brinemo jer da će sve biti u redu... Vrhunac budalaštine bilo je potpisivanje. Kad upišeš datum i ime, pogledaš u objektiv i škljoc! Cura ispred mene je komentirala da kako su nam mogli dati tu bezveznu običnu kemijsku za potpisivanje. Da je bar nalivpero. Iskezio sam se u kameru.

– E, baš si pravi… – otelo se Fotografu. Debil nije izgovorio. 

Vozio sam u “Metis” u prvoj i drugoj jer su mi od stajanja prošle kočnice. Kad smo stigli, tip koji nam je bio “veza” je rekao da odmah skinemo akumulator jer poslije nećemo moći. Otac je skinuo akumulator. Došao je mulac s viljuškarom i odgurao me u blato pored velikog kvadra složenog od metalnih kocaka koje su nekad bile automobili. Izvadio sam ključeve za uspomenu i odšarafio crnu plastičnu kuglu s mjenjača. Udaljio sam se i okrenuo upravo u trenutku kada se paukolika dizalica velikom brzinom zabila ispod krova mog GS-a. Stakla su doslovno eksplodirala, a ja kriknuo. Bilo mi je kao da su mi te metalne zube zabili u srce i iščupali ga. Skoro sam zaplakao. Digli su ga i bacili na hrpu koja čeka prešanje. Boljelo me u grudima. Bio je to moj prvi auto. Dvadeset godina stara krntija koja me iznevjerila stotinu puta, koja je trošila sto litara na sto kilometara i u kojoj sam doživio najbolji orgazam u životu. Zadnji pogled na njega kako stoji visoko na hrpi. Sve si mislim, možda tako gore s vrha odleti u nebo...