Čovjek koji je prodao svijet

Evo jedna od prije nekoliko godina, originalno objavljena u nekoj istrakonskoj zbirci:

 

ČOVJEK KOJI JE PRODAO SVIJET

Oh no, not me, I never lost control

"I, koliko tražite za njega?" žamor krčme rezonirao je u limenom stolu pod mojim jagodicama, na koje su se lijepili ostaci loše obrisane kave i prosutog šećera. Duhovi spaljenog duhana ispredali su se u vlažnom zadahu, toksična maglovita zavjesa žvakala mi je očne jabučice. Moj sugovornik nije zvjerao uokolo poput mene, gledao je ravno u svoje dlanove, zaštitnički ovijene oko malog, četvrtastog predmeta.

"Sve je unutra", pleo je riječi jezikom nateklim od alkohola "ljudi, ulice, tvornice... sve." Oči su mu bile vodenaste, a koža mu se sitno ljuštila ispod neuredne brade, mrveći se po isluženoj košulji kaki boje. Drugo dugme odozgo nedostajalo je, na koncu mu se bitak sveo na batrljak konca.

"Koliko?" nakašljao sam se u šaku. Aroma kaše od poriluka koju je glasno srkao starac srebrne kose, sam za stolom s lijeva, uvlačila mi se kroz nosnice i grabežljivo mi grebala grlo.

"Skupo sam ga platio", glasovi su se spoticali jedan o drugog, riječi nespretno puzale preko ispucanih usana, padale, odbijale od stola i kotrljale do mene. "U Africi, znate. Cen... centralnoj... tamo nema... granica. Samo džungla. Ako nekog vidiš, pucaj. Svi pucaju. Ja sam pucao", naslonio je lice na kundak imaginarne puške, naciljao me jednim okom, obavio kažiprst oko okidača i ispalio mi metak velikog kalibra u lice. Ne vjerujem da bi me pogodio; trzaj bi mu odbacio cijev u zrak, jer je lijevom rukom umjesto puške još uvijek čvrsto držao predmet na stolu.

"Mogu li ga vidjeti?" htio sam pružiti ruku, ali predomislio sam se. Podsjećao me na divlju životinju, morao sam paziti da ga ne preplašim naglim pokretom. Spustio je pogled na predmet, zatim ga ponovo podignuo prema meni, kao da je iznenađen što mu sjedim preko puta:

"Noću... tamo se umjesto ptica majmuni glasaju u krošnjama, a noću... noću često čujete crnačke vodiče kako šapću da ste došli predaleko... dok se jednog jutra ne pro... probudite sami, a majmuni vas gledaju sa stabala i kriče k'o da ih žive deru... i onda... onda idete kroz prašumu, slobodni ste. Kud god hoćete, svejedno vam je. Na sve strane jednako šušti lišće i krošnje vam šapću da ste došli predaleko, baš kao što su vam i odbjegli crnci šaptali. I onda vas pobješnjeli majmuni stignu... i onda pucate..." gurnuo je stvar prema meni i odmaknuo se, pritisnuvši leđa o limeni naslon stolice.

Najviše je nalikovalo na kompas, ili libelu. Četvrtasta kutija, gornja ploha bila je sasvim prozirna – staklo ili plastika. Imala je polugicu, mogla se pomaknuti, iako je bila trima kvačicama osigurana da se ne otvori slučajno. Ostale stranice bile su tamne, mutne, ali imao sam dojam da bi se kakva snažna svjetlost kroz njih ipak probila. Tekućina unutra bila je gusta i spora; da nije bila modre boje vjerovao bih da se radi o medu. U sredini, plutao je mjehurić.

Izvadio sam iz džepa lupu i pogledao; u mjehuriću su se nazirali reljefni oblici, fleke raznih boja, nedefinirane konture. Nešto što bi psihijatar mogao pokazati pacijentu, a onda, na osnovu onoga što ovaj misli da je vidio, napisati dijagnozu. Moja je dijagnoza govorila da si je sirota budala spalila mozak tko zna kakvim urođeničkim drogama, nametnicima, ili spolno prenosivim bolestima Crnog kontinenta. Pa ipak, stvar je bila čudesna. Dodirujući je prstima, osjećao sam kako me magija nosi u ždrijelo Afrike i kako sam na tren tamo; ritam srca koje kuca ispod kože crnog bubnja, čelo kaplje, sjenka šapće, noćna tama je sve dublja. Uplašio sam se i povukao prste. On se nasmiješio, među zubima su mu praznine zjapile kao okna napuštenih rudnika:

"Jeste li čuli bubnjeve?"

"Da", priznao sam. "Što je to?"

"Kad sam ga našao, bio je u kokosovoj ljusci ispunjenoj paperjastim biljem... nešto... nešto kao mas... maslačak. Morao sam mu dati napraviti kutijicu s poklopcem, da ga mogu nositi... i gel. Ovo plavo je gel... da se ne tumba. Vidite ovo", nadvio se nad stol i dlanovima poklopio kutiju. Gledao sam ga podignute obrve, on se smijuljio kao dijete koje je upravo napravilo neku psinu. Oči su mu se nezdravo caklile:

"Samo malo... dajte im malo vremena... evo, sad. Sad pro... provirite s tim vašim staklom, brzo", nosom je pokazivao prema sklopljenim rukama, prema pukotini među prstima kroz koju sam trebao pogledati. Približio sam lupu. Između žutih i žuljevitih, kao od smole izlivenih prstiju, virila je tama. Nisam unutra vidio ništa. Je li takva bila i noć u prašumi, kad se mjesec i zvijezde ne mogu probiti kroz krošnje, kad kroz stabla odjekuju krici majmuna, a velike mačke šuljaju se za lovinom? Iza mene je nešto šušnulo u žbunju; naglo sam se okrenuo i vidio da to za stolom netko lista novine. Dok sam vraćao pogled u tamu, trnci su mi se sa zakašnjenjem uspeli uz leđa i počeli uspravljati dlake na vratu. Onda sam primijetio točkicu svjetla, sićušnu kao vrh usijane igle. A onda još dvije. Pa šest, pa mnogo.

Moje lice i širom otvorena usta bili su dovoljno rječiti da se sugovornik nasmije:

"Hahahaha... rekao sam vam!" zavalio se natrag i odmaknuo ruke. Točkice svjetlosti izblijedjele su pred mojim očima. "Kad im je mrak, oni upale svjetla. Baš kao mi."

Pored nas je prolazila konobarica, profesionalno se trudeći izbjegavati poglede kako bi radila što manje moguće. Ponovno sam dotaknuo kutijicu i osjetio ritam; težak korak, nosi kavu, pelinkovac, lozu, travu... odmaknuo sam prste i ritam je nestao, samo mi je u kostima zatiljka još odjekivao veliki bubanj.

"Dobro, u redu... kupit ću ga. Koliko tražite?"

Njegov smijeh uvukao mi se pod kožu kao parazit i položio tamo jajašca nelagode.

"Kad... kad sam ga našao, bio je tamo sam", nagnuo se preko stola i dodirnuo me drhtavim glasom grešnika na posljednjoj ispovjedi. "Majmuni su me prestali pratiti još prošle noći. Ni oni... ni oni nisu htjeli prići bliže. Ili nisu smjeli. Cijeli dan, od jutra, hod... hodao sam kroz šumu bez glasova, bez zvukova. Samo vjetar i ja", šakama je uhvatio rubove stola, od stiska su mu kroz kožu zglobovi izbijeljeli izbijali, ali u zjenicama mu se crnila Afrika i on više nije bio ispred mene, nego izgubljen u vlastitom sjećanju. "Oko pod... oko podneva došao sam do klisure. Od džungle je nisam ni vidio dok nije... bila ispred mene. I onda sam hodao uz... uz nju, sat... satima", riječi su mu drhtale sve više, a dah mu se pretvarao u jecaje. "On... onda sam naš... ao stazu, široku... i klanac... i ušao u njega. Bio... bio je... dug, krivudav. Staza dob... ro utab... utabana stotinama tisuća ne... neljudskih koraka" prva suza mu je krenula niz obraz, a ja sam bio previše zatečen da mu se sjetim ponuditi maramicu. Tijelo mu se treslo dok je govorio, pomičući čitav stol: "Pad... padala je... ve... večer ka... ad sam stigao do... kra... kraja. Prvi... čovjek, ikad. IKAD!" iznenada je podignuo stol prst u zrak i zveknuo njime natrag o pod. Zatim je pokrio lice i briznuo u plač. Glave su se okrenule prema nama, zanimali smo ih oko tri sekunde, a onda su se vratile svojim poslovima. On je brisao lice rukama i ispuštao tihe, neartikulirane zvukove. Konačno je nekoliko puta duboko udahnuo pa nešto mirnije nastavio:

"Bilo... bilo je još dovoljno svjetla i do... dobro sam ga vidio. Stajao je dostojanstveno, između dvije og... ogromne gomile kostiju. Naj... veći mužjak... preko pet... pet metara visok... sigurno. I star. Drevan. Vidi... se po kljovama. Njegove su... sko... skoro doticale zemlju, a onda su... još zavijale prema gore. Ne znam... ne znam je li vidio... možda je... već bio slijep. Ali, osjetio me je. Raširio je uši kao... kao dvije u mnogim bitkama izderane ratne zas... zastave, podigao surlu i zatrubio. Urlik se od... bijao od litica, pro... provlačio kroz sablasno bijele ko... sture tisuća i tisuća slonova koji su došli umrijeti na to mjesto. Kre... krenuo je pre... prema meni. Ja sam pucao", utihnuo je.

"A ovo?" rekao sam nestrpljivo, već umoran od lovačkih priča. "Koliko tražite za ovo, već treći put vas pitam?"

"To je ostalo iza njega... u kokosovoj ljusci... Mislio... mislio sam da ču... čuva groblje. Ali čuvao je to."

"Ma, ne zanima me! Koliko košta, pošto ga prodajete? Što tražite za njega?"

"Vi ne... ne razumijete! Oni... oni me mrze!" vikao je, mašući rukama kao da rastjeruje oblake malaričnih komaraca. "Ja sam ub... ubio njihovog Čuv... ara, njihovog Spasitelja... ub... ubio sam im Boga, je li vam jasno?! Ja ih ču... čujem, njihovi glasovi su mi u glavi! U glavi! Stalno! Ču... jem kako me mrze, psuju, viču... gal... ame i bu... bubnjaju, lupaju u sve što proizvodi zvuk, samo da me izlude! Mrze me! Što tražim? Ništa! Samo uzmite prokletu stvar i nosite je, što... što dalje od mene! Molim vas..."  tu se slomio u gomilu jecaja, pokrivenu rukama, sa čelom pritisnutim o stol i lokvicom sline i suza koja mu je natapala bradu i masne pramenove kose.

Ostavio sam na stolu novce za naša pića i izašao. U džepu kaputa osjećao sam četvrtastu kutijicu, u kostima ritam bubnjeva.

Učinilo mi se da čujem i pjesmu.