stići, ma gdje...

što ako se sutra probudim i shvatim da sam mrtav?

spoznam, da sve ono što mi je sudbina zacrtala neću moći doživjeti…

jer eto, predomislila se i sve što mi je do tog trena bila namijenila, olako je obrisala.

i sve što sam od tog jutra pa nadalje trebao učiniti, da neću moći učiniti…

da spoznam...

kako neću stići odrasti, a trebao sam…

kako neću više imati šansu upoznati onu plavu darkericu s pedagoškog

a trebao sam je upoznati…

što više

oženiti je, dobiti s njom sina i kćer, tjednima s njom smišljati im imena

dogovoriti se da se zovu po apostolu pokajniku i hanni schygulli

neću stići odsjediti jutro na pustom molu i uz kavu brojati kreste morskoj pjeni

razmišljati što ću sve stići u životu učiniti

gledati nju kako pleše uz „personal jesus“ i smješkati se kao maloumnik

uobražavati pri tome kako sam i sam mogao skladati tako jednostavnu i efektnu stvar

i njoj je posvetiti

kako bi je tek onda iznutra razdirao njezin osobni isus…

njezin ja…

koji neću stići ostarjeti

s njom ili bez nje…

a i to sam trebao.

i te kako.