četvrtak, 27. rujna 2012.

Autorstvo i subvencije

Piše Branimira Lazaranin u svom tekstu Porez na čitanje objavljenom u Novostima, između ostalog, i ovo:
Kako u razdoblju (književnog i svakog drugog) romantizma, tako i u Hrvatskoj u dvadesetprvom stoljeću, autor je izniman, drugačiji, poseban lik-stvaratelj, duhovno odvojen od kreativno jalove društvene sredine.
U nekoliko navrata sam primijetio kod nekih spisateljica, pisaca (i drugih "umjetnika") čak i kulturnih djelatnika pa i kod sebe sličan snobovski stav kako pisci/kreativci vrijede više od ostalih ljudi koji su "nekreativni" pri tome u potpunosti ignorirajući i minorizirajući sve druge oblike kreativnosti kojih ima koliko i ljudskih djelatnosti. Izgleda da smo svi temeljno kulturološki inficirani tom idejom da su umjetnici/kreativci "vrijedniji" od ostalih ljudi, da su posebniji, da su duhovno napredniji. Mišljenja sam da tu ideju treba temeljito preispitati. Prvo u sebe sama. Vidjeti mislim li i ja tako o tome i na kojim temeljima to moje mišljenje stoji. Je li to moje iskustvo ili priča koju sam negdje čuo i prihvatio kao svoju?

Druga tema koja mi se učinila vrijednom pažnje iz istog teksta je tema subvencioniranja. Kaže autorica teksta:
Ministarstvo kulture iz državnog proračuna u godinama suvremene Hrvatske plaća potporu nakladniku za objavljivanje knjige, otkup knjiga za knjižnice, godišnje stipendije autorima svih književnih kategorija na osnovi natječaja. Kad počne provedba naplate literarnih autorskih prava na javnu posudbu u knjižnicama, bit će to manifestacija četvrte državne naknade za istu stvar.
S obzirom da građani RH  već plaćaju proizvodnju teksta i knjiga, ne bi li bilo fer prema njima da te knjige koje su subvencionirane budu tim istim građanima besplatno dostupne za čitanje?

32 komentara:

  1. Vezano uz prvu temu koju si izdvojio - možda nije riječ o snobovskom stavu, nego više o općoj potrebi pisaca da im se, kao piscima, "vrati" važniji status u društvu. A uz to je na neki način vezana i odgovornost samih pisaca da se katkad pozabave nečim što se zove književna kritika pa da i sami smjeste kolege pisce tamo gdje je kome pojedinačno mjesto. Tapšanje svih po ramenu od strane svih - nikome baš ne koristi. Ponajmanje dobrim piscima. Reakcija na to je, čini mi se, baš ta izražena potreba za "biti poseban" koju si istaknuo.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Misliš da bi umjetnici/kreativci počeli o sebi misliti skromnije kada bi bili plaćeni/cijenjeni kao kirurzi, menadžeri, nogometaši ili političari?

      Izbriši
    2. Carmela je neki dan blebnula jednu zanimljivu tezu, da bi za sve poslove trebalo
      Izjednaciti placu. Ma bio ti elektricar, ucitelj, kirurg ili pekar, 7000 kn bi ti imalo biti dovoljno za zadovoljenje osnovnih potreba i ugodan zivot. Sve preko toga urusilo bi se, ukljucujuci i potrebu za svim silnim zvanjima kojima se ljudi priklanjaju zbog profita. Tada bi imali manje lijecnika, ali bi to bili oni koji to doista i od srca zele raditi. Prvotni sok u kojemu bi se morala odgojiti jedna generacija ljudi zamijenio bi puno kvalitetniji zivot jer bi probrao kukolj i uspostavio nosi sustav vrijednosti.

      A? :-)

      Izbriši
    3. Mislim da se takav politički sustav zove socijalizam. :-) U nekom obliku. Ne bih volio da se rasprava o umjetničkoj taštini pretvori u raspravu o društvenom uređenju.

      Izbriši
    4. Evo, Kapuz, ne mislim da bi kreativci o sebi mislili skromnije kad bi bili bolje plaćeni. Baš suprotno. Ili baš nema veze s plaćanjem. Mislim da bi mislili realno kada bi imali realnije "mjerne instrumente" (nepotplativa kritika, neumoljiva istina, surovija publika). U svijetu u kojem "sve prolazi", kako dokinuti bilo kojem kretivcu zamišljaj da bi i njegovo bilo što trebalo prolaziti? Dobar pisac ili dobro djelo i jest "duhovno odvojen/o od kreativno jalove društvene sredine". I onda služi tome da tu jalovu sredinu privuče bliže k sebi, da ona postane manje jalova. Slažeš se? Ali nije svaki pisac dobar pisac i nije svako djelo dobro djelo. Pa kad dobri traže svoj status, ispadnu bahati snobovi jer uz njih se za isti status bore i oni puno lošiji. Pomutio nam se svima vid u postmodernizmu. Al to znaš i sam. ;-)

      Izbriši
  2. Zanimljivo je što o ovoj temi nema više komentara. Je l' to što nitko ne komentira znači da se slažete s tvrdnjom da kreativci/umjetnici vrijede više od "običnih" ljudi?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja se ubila od komentiranja samo da ti dokažem da ima puno komentara. :-)))

      Izbriši
  3. opet ću u dva dijela zbog limita znakova na stranici.

    ja sam htio odgovoriti čim si postao ovo ali sam se suzdržao jer zaista, najiskrenije, u svom svijetu rankiram umjetnike puno puno više od drugih zanimanja. ne svih, npr. liječnici su na mojoj ljestvici iznad ili npr. kad bi na sudnji dan trebao birati spasiti svoju zubaricu ili miljenka jergovića, dlakavi bi stradao 4sure itd. da sad ne kompliciram jer će me se hvatati na 'a šta nije vulkanizer isto nasušno potreban?' i slične začkoljice, ali, da, umjetnost je, kod mene doma, važnija od mnogih.

    ne radi se o diskreditiranju 'običnih ljudi', kako si ih nazvao, ili nekom elitizmu, fašizmu, čemu god; nije da idem po cesti i zlobno pljujem po čistačima, ili da držim fige u džepu na zadnjem sicu dok me vozi taksist, ili da s visokoga gledam prodavačice u merkatoru ili, ne znam, podrugljivo se smješkam novinarima jer nisam budala i živim u ovom svijetu. ok, nekim novinarima da, ali to je zato jer su šupci per se, ali šupstva ima u svakoj profesiji, a u ovoj 'našoj' 'umjetničkoj' puni su ih kamioni. no, to je sad druga tema jer u svakom zanatu ima loših ljudi. u smislu, sve su profesije jednako važne, ne treba to ni dodatno pojašnjavati, ali, da ublažim, da, volim misliti tako o umjetnosti.

    znate onaj dio u 'batmanu' iz '89. kad se joker sastane sa vicky vale u muzeju pa gleda njene modne fotke i fotke s ratišta? pa joj kaže - gledaj, ti i ja smo umjetnici, mi se ne smijemo uspoređivati s drugim ljudima. tu sam ja negdje. ali to je moj romantičarski stav koji mogu obraniti jedino srcem i jedino osjećajem, a kao nešto što se može opravdati samo srcem i osjećajem podložno je potkopavanju i rušenju pa se nisam htio ni upustiti u to. jer u suprotno me se teško može uvjeriti, a ako se upustim u raspravu ću samo najebat.

    no, zašto to ipak sad pišem? zato jer do sad nisam nikad razmišljao otkud mi takav osobni ranking sistem. i na to me potaknulo ovo tvoje pitanje 'misliš da bi umjetnici/kreativci počeli o sebi misliti skromnije kada bi bili plaćeni/cijenjeni kao kirurzi, menadžeri, nogometaši ili političari?' i mislim da je tu razlog takvog stava. što se samo nadovezuje na stvari o kojima razglabamo otkad smo se sastali, in a nutshell - vrijedi li dva dana knaufanja (ili bilo čega drugoga) troduplo ili četveroduplo više od dvogodišnjeg pisanja romana? i onda sve lijepo dođe do zajedničkog nazivnika – sistema u kojem živimo i u kojem je normalno da (ostavimo demiurge samo malo po strani) edukatori, od tete u vrtiću, preko osnovno i srednjoškolskih profesora do emeritusa zarađuju urnebesno malo kad ih se usporedi sa... da, znate da idem tamo... lukom modrićem.

    kao što je rekao raspudić u nedavnoj htv emisiji o intelektualnoj prostituciji, govorivši baš konkretno o modriću, parafraziram, da bi se bilo vrhunski nogometni strijelac potrebna je inteligencija i znanje i vještina. to ne osporavam. ne može baš svaka šuša ni napucati loptu u gol, ali stvari smrde duboko duboko, u samoj postavci kapitalističkog matrixa. ja kad čujem da još uvijek postoje plaće od 2 i pol tisuće kuna (prodavačice, čistačice) dođe mi slabo. ma, kad vidim za koliko ja radim jedan prosječno važan a opet vrlo specifičan posao, dođe mi slabo.

    OdgovoriIzbriši
  4. nastavljam.

    tulićka zna često reći nešto u smislu - kad blanku vlašić boli koljeno onda cijela nacija po novinama čita njen bolnički karton. i da, zašto nas uopće boli kurac što ta 'mala' splićanka ima problema s koljenom i zbog toga doslovno plaće na nacionalnoj televiziji? što je s ljudima koji čekaju ct ili neki drugi pregled po šest mjeseci dok predsjednik sabora liječi svoje tumore ili što već ima po američkim klinikama? što je s vječnom rečenicom 'plaće stižu do petka'? kužite me, nije kriva blanka, svaka njoj čast i naravno da cura plaće jer joj je cijela karijera, cijeli život kojeg je uložila u ono što najbolje radi ugrožen zbog hrskavice ili ligamenta ili čega već. nije štos ni u blanki, ni u luki ni u bilo kojem pojedincu (sad ne govorim o kriminalcima u sportu tipa mamić i ekipa) nego u tome da su krivo postavljene stvari u startu.

    tako da mislim da se radi o reakciji na sistem. sistem koji je, složit će se i oni koji vide uzvišenost u profesionalnom sportu kao lakoj meti u ovoj temi (ja ju ne vidim jer tu se sve vrti oko para – zar je modrićev sport vrijedniji od onog u ženskom nogometnom klubu rijeka jack pot gdje mame i tate moraju sami voziti klinke na utakmice o svom trošku?!!) jednostavno faličan. ja ne vidim ništa ljudski i normalno u tome da učitelj ili dobra spisateljica čije riječi utječu na tisuće i tisuće ljudi (oba dva zanimanja mijenjaju i poboljšavaju konkretne živote pojedinaca) imaju komičnu plaću naspram vozača formule 1. btw, šta je to sport kad ti trebaju žešći sponzori i hrpetine para da bi vozio nekakve nakaradne automobile koji ne funkcioniraju nigdje izvan tog svijeta?! nikad mi niko neće moći objasniti da je to sport. ili, da se maknem od 'sporta', odvjetnika koji u dva sata pravnih konzultacija zaradi koliko bilo tko od nas jednom knjigom.

    to nije svijet u kojem ću se ikad osjećati ugodno i pomireno. zato mi i je karmelina suluda uravnilovka od 7 tisuća za sve simpatična. simpatična ne kao lobiranje za povratak na socijalizam (da se ne pretvori ovo u raspravu o socijalizmu, svatko s pol mozga zna koliko je taj sustav tek loš) već kao ljudska reakcija na sulude omjere današnjih (ne)redovnih naknada za rad.

    i na kraju, ako hoćete, umjetnost je važnija :) jer postavlja pitanja. većina drugih djelatnosti uglavnom daje odgovore. ili, ako hoćete i ovo, umjetnost je dio ostalih djelatnosti i ostale djelatnosti su dio umjetnosti i teško ih je razdvojiti.

    yea uhm whatever. nego, kad idemo negdje čitat i zajebavat se? mislim da je to jedino što nam je ostalo jer para teško da ćemo vidjeti od ovog 'uzvišenog zanimanja'.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Krivac ko Antun Barac. Umjetnost je bol - ili tako nekako. :-) Pravi si esej načinio. Al jedno me se pitanje posebno dojmilo: "vrijedi li dva dana knaufanja (ili bilo čega drugoga) troduplo ili četveroduplo više od dvogodišnjeg pisanja romana?" Nudim ti odgovor: Ako je knaufanje dobro izvedeno, vrijedi četveroduplo više od npr. Čuda u Poskokovoj dragi, ali ujedno to knaufanje vrijedi puno, puno manje od Velike bilježnice. Jel je il nije tako?

      Izbriši
    2. istina. tako je. ali nisam rekao da je umjetnost bol. mada je. ali je i masu drugih stvari.

      nego, ja baš znam izabrat dan za uzet borisa šprema za primjer!!! samo da znate, nisam znao da je umro jutros dok sam ovo pisao.

      Izbriši
    3. Pa dobro, Šprem ti više neće zamjerit. A mi ostali znamo da si inače suosjećajan i fin.
      Nego, ako je istina da dobra knjiga vrijedi više od dobrog knaufa, zašto se traži uravnilovka za sve pisce i sve knjige? Dobar knaufar ima posla, loš propadne. Možda fali takav pogled?

      Izbriši
    4. Dodao bih - čitan pisac, pisac kojega se kupuje i posuđuje nije nužno pisac čija djela bih (bar ja) svrstao uz bok neupitnih masterpieceova bilo kojeg žanra. Dobar knauf je takav zbog vještine koja se usavršavala, koja nužno ne uzrokuje osjećaj divljenja i ne tjera te da se sam počneš baviti knaufom ili primjenjivati načela slaganja knaufa u svakodnevnom životu. Mislim - možeš, ali to je već zen.
      (Ovdje sam mislio napisati još par rečenica o nezahvalnosti vrednovanja rada pisaca i programera ali mi se ne da)
      Ono što mene osobno goni na stvaranje je "uau" osjećaj koji imam kada čitam nešto svoje napisano do kraja, i veselje kada osim mene ima još ljudi koji dijele taj osjećaj. Ne mislim da sam posebniji samim time što sam kreativniji od drugih, jednostavno volim kada me se tapše po ramenu.
      Alaj sam nasrao... :)

      Izbriši
    5. 'dobar knaufar ima posla, loš propadne'

      da, to je samo jedna od tri tisuće novih poslovica koje možete naći u knjizi 'dobra knaufar - nove poslovice o knaufarima' lee stoiljković medvedev i izdanju izdavačke kuće 'književnix' iz kanfanara. potražite je na svim kijoscima.

      Izbriši
    6. :-)))) radi se o knjizi koja će vam promijeniti život! Tebi ću je dat besplatno u duhu Pirata. Jel ijedan loš pisac propao?

      Izbriši
    7. Kada bih imao 7.000 kuna mjesečno i kad bi Sanja imala isto toliko, naš bi se mjesečni budžet povećao za 9.000 kuna. Karmelu za predsjednicu države!

      Izbriši
    8. ovotjedni ulaz: Knaufer - Pisac je bol

      Izbriši
    9. Evo kako malo treba da se pisci raspolože uz pomoć knaufara! Uglavnom, kako god okrenete socijalizam je jedina varijanta budućnosti za koju se valja boriti.

      Izbriši
  5. Mogu samo jednu, ali kratku: prije nekih 80-100 godina književnost, odnosno umjetnost bila je dio olimpijskih igara. Nešto kao u onome monty pythonu, samo bez onakve ironije (vidi link http://www.youtube.com/watch?v=79vdlEcWxvM)... Međutim, ispade, da je, navodno, bilo bez veze... Razmislite malo o tome, može li pisanje, odnosno umjetnost, a to znači pitanje o esencijalnim istinama koje se manifestiraju kroz subjektivnog osviještenog umjetnika (ne smijte se, ovo su bitna pitanja, nešto kao da se smijete onoj Camusovoj da je pitanje svih pitanja samoubojstvo) biti zanimljivi kao, npr. skokovi u dalj ili rukomet. Ili nogomet. Poanta ove društvene paradigme i jest da se mreška tek po površini pojava, ljude se zabavlja, pa je takva paradigma prenesena i u umjetnost, dakle zabava i samo zabava. Nije ni čudo da je naš čovjek od 60ih na ovamo pao s Kiklopa, Kratkog izleta ili Mirisa, zlata i tamjana na Čudo u poskokovoj dragi ili neko drugo notorno sranje. Još je jedna stvar koju svi trebaju znati, a jasna je ko pekmez: enklave viskog promišljanja stvari postoje unutar ekskluzivnih (neo)modernističkih intelektualnih kružoka i posve je lako pretpostaviti da vladari ovoga svijeta ipak više konzumiraju vrhunska djela svjetske umjetnosti (oh, a kakve tek zbirke imaju - sjetite se filma Meet Joe Black i ona bizarna elitistička atmosfera newyorške kreme u gigantskim penthouseima art deco nebodera), nego u onome što namijenjuju samoj boraniji: nogometu ili baseballu (ovisi koji dio zapada). Što opet ne znači da povremeno ne konzumiraju ni te prizmene stvari.
    Ja bih raspravu zaključio samo ovim: niti su svi pisci iskonski tragači za istinom (jer umjetnost je potraga za istinom, odnosno Svetim Graalom, odnosno posljednjom mogućom dostupnom instancom istine, jednako kao što to čini i znanost i filozofija i religija), niti je pisanje jedina potraga za istinom (to može činiti svatko tko je rođen pod ovim nebom i na svaki mogući način - sjeth se jedne Oshove: Nije na nama da stvaramo, na nama je samo da postojimo). Najgori od najgorih su oni lažni, patvoreni, bez duha, a u ovakvoj se duhovnoj vukojebini kakva nam je zemlja vro lako uvijek može prošvercati masa Rudimira Bomradiroviča Šajkovskih i sl. Dakle, prepotencija, visoka razina mišljenja o sebi itd. samo su, nažalost, druga strana zrcala ionako ponižene klase. I da, još i to, a isto to je poza onih koji su lažnjaci.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zabava je sabotaža bitnog, a mi živimo u kulturi zabave. Ne znamo što sa slobodnim vremenom. Slobodno vrijeme je postalo problem. Sada kada ne moram trčati za mamutom ili drnčati po polju od jutra do mraka da bih preživio, što da radim kada nemam što za raditi? Pa, možda bih mogao raditi ono za što inače nemam vremena? Ali to mi se sada ne da. Moram pričekati da mi dođe volja ili gušt (neki to još zovu inspiracija ili nadahnuće) jer inače "forsiram", a kada forsiram, onda to nije to. Najbolje da upalim TV ili bacim jednu igricu na kompu ili nazovem frendicu da malo popričamo ili opalim drkicu ili otvorim pivicu... Lakše se je zabavljati nego ne raditi ništa. Probajte sjesti (nemojte leći jer ćete zaspati) i ne raditi ništa. Nemojte maštati. Samo sjedite i štopajte koliko ćete izdržati ne radeći ništa. Postat će jasnije zašto se zabavljamo i zašto živimo u kulturi zabave. U kulturi sabotiranja bitnog ugodno se dosađujući i čekajući da vrijeme (život) prođe (u zabavi). Neki tvrde da onda krećemo ispočetka, ali kako im vjerovati i kako znati da ćemo "drugi put" bolje?

      Izbriši
    2. Otprilike tako. Vidim da se razumijemo. U toj kulturi sabotiranja bitnog, čovjek nikada nije bio nesretniji. Pazi sad: tvrde nam da smo najsretniji ikada. Jesmo li? Je li većina ljudi oko nas sretna ili je frustracijama ovog ili ongo tipa posve onemogućena u razvoju samih sebe. Umjetnost je nasilno isključena i getoizirana iz takvog društva jer nudi alternativnu viziju, ona je paradigmatska promjena stanja svijesti. Dakle, ispravno zboriš, najprije te šibnu u školu, zatim u zvjerinjak rada u kojem radiš često šablonizirano jer nema prostora za nikakvu kreativnost, a na kraju završiš u staračkom domu i hospiciju. I, da, "zabava" ponuđena izvana jedina je zabava uma ograničenog strašnim preprekama. Sjetih se one Kafkine parabole o seljaku koji je čekao ispred vrata jer ga vratar nije pustio. Da bi na kraju života vratar rekao seljaku da su to bila vrata namijenjena isključivo njemu. E, sad, shvati Kafkinu parabolu... A drugi put će ovisiti o tome u što si na kraju svega vjerovao i za čime si tragao (uz ono, a možda i neće?).

      Izbriši
    3. Samo dodajem ovo: to nije slučajnost niti statistička igra, to je bolest br. 1 u sljedećih 20-30 godina http://www.business.hr/business-class/svaki-deseti-zaposlenik-na-bolovanju-zbog-depresije

      Izbriši
    4. Kad napraviš sve kako su ti rekli da treba da bi bio sretan, a ti shvatiš da si sve napravio i da i dalje nisi sretan - što ti preostaje?

      Kad napraviš sve što su ti rekli da ne smiješ, ali si ti znao da je to glupa spika i napravio sve po svom (k'o Sinatra) i shvatiš da i dalje nisi sretan - što tad?

      Depra je još super. Zamisli da zaključiš da je krivo društvo pa kupiš par tona gnojiva, policijsku uniformu, pištolj, mašingan i odeš prošetati po otoku. A ono tamo se skupili krivci, majku im njihovu jebem!

      Izbriši
  6. Sedam tisuća je dosta, na to je lako pristati. Bi li pristali na uravnilovku od tri i petsto?

    Naravno, kad bi svi radili za tri i petsto, to bi značilo da bi neki proizvodi nestali s tržišta, a nekima bi znatno pale cijene - imajte to u vidu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kada bi Sanja i ja imali 3.500 mjesečno, to bi bilo 2.000 kuna više nego što sad imamo. Ipak, radije ću glasati za Karmelu. Puno je ljepša od tebe i nudi više para.

      A sad, recimo, 2.500 mjesečno? Može. 5 i nešto mjesečno i nepisanje ili 2 i pol (+ ženinih 2 i pol) i vremena za pisanje koliko hoćeš? Baš težak izbor.

      Hoćeš, Kruška, spustiti na milju pa da malo pričamo o tome ili da odmah roknemo na nula kuna mjesečno pa smo onda opet na početku tvog životnog problema?

      Izbriši
    2. "Krušvar: Bi li pristali na uravnilovku od tri i petsto?"

      Pa gledajući na dvoje radno sposobnih u obitelji, ja sam trenutno na manje od toga s tim da se 1 plaća razbija na 4 glave. Dakle, da, naravno, 3500 bi mi popravilo budžet za 1000 kn.

      Izbriši
  7. meni će danas mama dat nešto para da bi mogao uopće ić na posao. vivat croatia i ta sranja.

    OdgovoriIzbriši