Frustracija

Stojim na zadnjem dijelu autobusa linije broj 6 oslonjen o rukohvat i gledam zamišljena lica putnika. Vrućina udara u glavu, zagušljivo, smrdi dizel, smrdi zrak, smrdi znoj, smrde noge, smrde ljudi, sve smrdi. Svaka minuta provedena na stanici na kojoj ulaze novi putnici, umjesto daška svježeg zraka propušta treperavu vrućinu koja još više omamljuje. Na jednoj od stanica u bus ulazi žena od cirka 50 godina i tri puta više kilograma. Ljulja masnim bokovima i izgurava nas guzicom bez pardona.

-        Žiku ovu kako se gura! - podvikne Cope na sav glas, a ljudi u busu se okrenu u našem pravcu.

Debela se pravi da ništa ne čuje i gega naprijed ka svome cilju, a cilj je ovoga puta slobodno mjesto za sjedenje kojeg naravno nema, osim u slučaju da se nekoga ne povuče za ruku i grubo odlijepi od stolca. Tik do srednjih vrata, odmah uz prozor sjedi klinac od 12-tak godina i gleda vani. U krilu ruksak,  pretrpan knjigama i ostalim školskim priborom kojeg je ministarstvo naložilo da se ima natovariti u školsku torbu i objesiti o kičmeni stup u razvoju. Do klinca oslonjen o svoj štap sjedi neki stari čovac od 6 banki. Maše šeširom ispred lica ne bi li nekako preživio do kuće. Klinac je na svoju nesreću zapeo za oko guzatoj koja je, od kad je ušla u bus, nameračila sjesti pa kud puklo.

-        Oprostite, jel ovaj dječak s vama? - upita starčića izvještačeno ljubazno, na što stari samo odmahnu glavom u "ne".

Kad je zmija napokon skužila da je mladunče nezaštićeno, bez skrupula se bacila na njega i grubo ga uhvatila za ruku.

-          Diži se dečko! Imaš mlade noge i možeš stajati!

Povukla je maloga za nadlakticu na što se dijete zbunjeno obazre i u čudu pogleda u nju pokušavši otrgnuti ruku, no bezuspješno jer stara ga je stisnula k'o klještima.

-          Boli me, pustite meeee! - zavapi dijete, na što su ljudi u busu samo okrenuli glavu od prizora.

-          Pusti dijete debela jebo ti pas mater!

Psovka se prolomila kao da je u autobus zveknuo grom. Osjetim kako mi srce tuče k'o blesavo. Pogledam oko sebe i skužim Copeta kako se smije!

-          Hehe, dobro si joj rek'o Gande!

-          Tko rek'o? Što rek'o? Kome? Ja?

Skužio sam da je psovka izašla iz mene i nisam bio ni svjestan da sam je izrekao na glas. Istina, u sebi sam pomislio da ova debela ne treba maltretirati klinca, ali nisam bio svjestan da sam to i izustio. Da izustio. Proderao se koliko mi je grlo dozvolilo, a to je vjerujte mi, poprilično. Pogledam Copeta s nelagodom i prišapnem:

-          Jebo sve, sad me malo sram!

No Cope me nije ni pogledao već se žustro uputio prema babi i klincu koji joj je na silu prepustio mjesto. U prvi mah nisam skužio što je Copeta uznemirilo, a onda primijetim da mali od koljena prema dolje ima nogu u gipsu. U pravi mah sam čak pomislio da mi se učinilo, jer malac je sjedeći držao ruksak s knjigama tako da se to nije moglo vidjeti, no sad kad je stajao pridržavajući se jednom rukom za rukohvat, a drugom držeći torbu, i oslanjajući se o štaku, jasno je bilo vidljivo da je zagipsan sve do prstiju. Onaj stari se namrštivši se pomakao na polovinu svoje stolice, napravivši mjesta debeloj kako bi ova smjestila svoju guzicu na svoju, i na pola susjedne stolice. Kad se zavalila, samo je odmjerila klinca ne rekavši ni slova. Dok sam ja rezimirao situaciju, Cope se već našao licem u lice s babom.

-          Aj' se digni sa stolice, odma'!

Žena se, izbečivši oči, sva zacrvenila, točno se vidjelo kako joj purpur navire u lice ne prestajući čak ni kad je došao do korijena kose.

-          Prostak jedan! Uličar! Kako se to razgovaraš sa mnom!? Kako te nije sram!?

-         Slušaj stara. Kao prvo ja nisam uličar. Da sam neodgojen ne spominji jer me mater fino odgajala dok je bila živa, a to što ja nemam živaca za glupe ljude i ne mogu šutiti, to ti nema veze ni s mojom stambenom situacijom, ni s mojim odgojem. To ti je stvar, hm, kako bi to rekli... Gande kako bi rekli, to je stvar čega?

-         Karaktera Cope!

-         Karaktera stara! Karaktera! A karakter mi je takav kakav jest, zajeban... pa kad mi netko digne tlak, meni je svejedno koje je boje, spola i godina. Ja bi to golim rukama samljeo u sapun. Zato se diži dok ti nisam glavu odšarafio i pusti malog da sjedne s tom balzamiranom nogom!

Ženi počne drhtati brada. Oči joj se skupiše od bijesa.

-        Ne bih ti se digla da si još toliki! - prosikće otrovno i s obje ruke stisne ručku svoje torbe kao u znak da se odlučila zauvijek zavariti na stolici.

-        OK bejbeeeeee! Onda ćemo po tvome! - vikne Cope, dohvati rukom ženu ispod pazuha i počne je navlačiti.

-        Ostavi babu čovječe - viknem i krenem prema njemu, no taman što sam došao do njih, Copetu isklizne ruka te izgubivši ravnotežu poleti unazad te složi i sebe i mene na tlo.

-        Gurnula me kuja! Gande gurnula me!

-         Nije te gurnula nego te otresla!

Cope skoči na noge te se zaleti na babu.

-          Deda samo malo, e samo malo deda da je bolje uhvatim.

Starčić do kojeg je baba sjedila uzmakne, te se na štapu zaputi na kraj autobusa.

-         E sad si moja bejbeeeeeeeeeeee!!! - Prodere se Cope i babu objeručke obujmi ispod pazuha.

-        Diiiiiiiii žžžžžžžžžžžžiiiiiiii seeeeeeeee!

Baba se uhvati za stolicu i stisne zube! Otrese ramenima i odbaci Copeta dva metra unazad.

-          Gande hvataj je s jedne strane, ja ću s druge.

-          Cope nemoj!

-          Gande hvataj je govorim!

-          Ali Cope....

Već ju je s obje ruke dohvatio za desnicu i uprijevši nogom o susjednu stolicu, počeo navlačiti kao da pokušava dignuti slona koji mu je sjeo na omiljenu igračku. Vidjevši što je naumio, a znajući da neće odustati, zaključih da nema druge nego se umiješati. Priđem babi i pokušam joj diplomatski objasniti situaciju.

-          Gospođo on je k'o doberman. Bolje da se dignete nego da....

Zastao sam kao pokošen.

-          Cope pljunula me?! Cope ona me pljunula!?

Crtež: Denis Dupanović

Cope nije izustio ni slova već je ukipljeno stajao obješen nad njom pod kutem od 40 stupnjeva pokušavajući je pomaknuti barem centimetar. Lice mu je bilo ukočeno s izraženom grimasom koja mu je iskrivila usta i jedan obraz. Izgledao je kao da je upravo dobio Parezu Facijalis. Krv mi udari u glavu i dograbim babu s druge strane. Svatko objeručke za jednu ruku, uspjeli smo je nakon par ho-ruk trzaja pomaknuti do ruba stolice nakon čega smo se našli u pat poziciji. Držali smo je svatko za jednu nadlakticu dok je ona s pola dupeta visila na sjedalu. Svi smo zastali hvatajući zrak.

-          Sad! - vikne Cope na što smo obojica počeli vući ko Bosanski tovarni konji koji izvlače balvane iz šume, dok je babi to bio znak da se još više usidri bacajući težište u nazad. Dok smo se napinjali nad njom, netko je iza nas dobacio:

-          Budale isfrustrirane!

Zastao sam na čas te pustio babi ruku okrenuvši se da vidim vlasnika komentara, što je baba iskoristila te dohvativši slobodnom rukom torbu zamahnula njome i odalamila Copeta po sred lica. Cope se uhvatio za nos taman kad je bus ušao u zavoj na što se izgubivši ravnotežu skljokao točno babi u krilo, da bi ga ova iz sve snage odgurnula pa se Cope preko slobodne stolice otkotrljao na pod.

-          Tko mi je to tako pametno rekao da sam isfrustriran?

Ljudi su šutjeli.

-         Reko je i da smo budale Gande!

-         Budale i jesmo Cope, da nismo ne bi u busu natezali babu na 40 stupnjeva. Ali da mi netko kaže da sam isfrustriran?

-        Meni se jebe za to, ali neću da mi nitko govori da sam budala - vikne Cope s poda i dalje se držeći za nos.

-         Meni nije jasno kako netko nekome može reći da je isfrustriran. Kao da je to nešto nadnaravno?

-         Tebi dakle ne smeta što si nazvan budalom, već isfrustriranim?

-         Ne, ne smeta me ni jedno ni drugo, nego me čudi da netko može nekoga nazvati isfrustriranim, i to u današnje vrijeme. Zar bi to trebalo biti uvreda?

-         Pa jesi li isfrustriran Gande?

-         Pa naravno da jesam blesane i toga sam savršeno svjestan! Tko danas nije isfrustriran? Uvreda bi mi bila da mi netko kaže da nisam jer bi to sa sobom povlačilo niz negativnih konotacija.

-         Negativnih? Kao na primjer?

-         U današnjem društvu kakvo jest, svatko tko ima imalo mozga jest isfrustriran. Nisu isfrustrirani samo oni koji su nesvjesni sebe i svijeta u kojem žive. Samo je budalama uvijek dobro i sa svime su zadovoljni, zato i glavinjaju kroz život lepršajući k'o nadrogirane balerine.

-         Hm..

-         Koliko si fakulteta završio Cope? Dva?

-         Skoro dva.

-          I što radiš u životu?

-          Kolporter sam.

-          S  tom naobrazbom ti prodaješ novine na cesti! Vidiš mene to frustrira, a i tebe samo nisi svjestan da biti isfrustriran nije nikakav bed.

-          Hm...

-          Koliko vani ljudi zarađuju radeći moj posao?

-          Šta ja znam... barem 5 puta više nego ti.

-          Eto! Mene to frustrira!

-          Mene Gande frustrira šta ovakve krave bez beda napadnu klinca u busu i šta nitko prstom ne želi pomaknuti u obranu djeteta, dok bi za to vani netko pozvao policiju, i baba bi završila na saslušanju.

-        Jel' te još nešto frustrira Cope?

-         Frustrira me svašta. Frustrira me što ne mogu jednom tjedno u kino, svaki dan si priuštit kutiju cigara, dva piva i veliku miješanu u pizzeriji. Frustrira me to što mi HT šalje račune za telefon koje nisam napravio, što mi se paušalno obračunava voda, što ne mogu od plaće kupiti biciklu, a kamoli auto na kredu. Frustrira me što svako ljeto debili iz Hrvatskih cesta prekopavaju ceste, a nakon što je prekopaju oni, dođu debili iz HT-a pa je prekopaju još jednom da postave žice za telefon, a nakon asfaltiranja dođu debili iz gradskog vodovoda pa je raskopaju i oni. Šta tebe frustrira?

-        Frustrira me kad nakon onih iz vodovoda dođu oni iz plinare pa tu tvoju cestu još jednom raskopaju. Frustrira me što današnjim klincima ne može sve stati u normalnu torbu nego knjige i pribor nose u ruksacima! Znaš li šta znači teret od 5 kilograma djetetu teškom 30 kg? Kao da ti svaki dan kad kreneš na šljaku na leđa nabaciš akumulator i udariš pješaka kilometar tamo, i nazad. Frustrira me  što u Saboru sjede kombajnisti i bageraši, generalske činove nose konobari, a referenca za ulaz u politiku je ta da si bio u zatvoru. Frustrira me što sam čitav život bio prema ljudima fin, ustajao se starijima u busu, nosio susjedima kruh i mlijeko, bio izvrstan učenik, čistio naselje od smeća, da bi mi stariji uvijek srali kako smo generacija za ništa, kako je njima bilo gore, kako su oni zaslužni za ovo što mi danas imamo, kako im imamo ljubiti ruke, i kako smo nesposobni. Frustrira me sve i kad o tome razmišljam….. osjećam se dobro.

-        Imaš pravo. Da toga nisi svjestan, bio bi kupus.

Cope se pridigne i sjedne na prazno mjesto kucnuvši rukom po stolici do sebe.

-          Sjedni.

-          Gdje je baba?

-          Izašla na prošloj stanici.

-          A mali s gipsom?

-          Prije dvije stanice.

-          Gdje su ljudi iz busa čovječe? Nigdje nikog nema?

-          Zadnja stanica stari, izašao narod.

-          Ajde barem možemo otvoriti prozore bez da netko cvili kako će dobiti upalu uha. Inače ako ništa, starci su ipak u jednom bili u pravu.

-          U čemu molim te?

-          Pa stvarno nam danas jest ovako, zahvaljujući njima.

Vozač se oslonio na svoj sic i pomno pratio naš razgovor.

-         I ima tu neke poetike.

-        Ima li Gande?

-        Ima jasno... ta baba je tipični predstavnik starije generacije koju tare vrijeme i koja se ne da. Mrzi sve oko sebe, mrzi mladost jer više nikad neće biti mlada, naborana je k'o kornjača, ali i dalje se šminka i cifra. Zato se i otresla na tog klinca, jer ne može podnijeti svoju prolaznost.

-         A gdje smo mi u tome?

-         Mi smo filter koji će stati između njezine generacije i današnje djece, i pokušat ćemo biti drugačiji. Nećemo im dozvoliti da ujebu ove kojima svijet ostavljamo na grbači, jer ako ih ne pripremimo za taj svijet kakvog su nam oni ostavili, ako mladima sad ne damo podršku, možemo si odmah svi pucati u glavu.

-         Zvučiš mi isfrustrirano Gande. Jako isfrustrirano!

-          Hvala stari.