ponedjeljak, 13. svibnja 2013.

Kako su nas porazili mlađi, ljepši i veseliji


Kako prepoznati Riječane u Vukovaru?

To su oni koji šećući gradom svako malo pljesnu iz čista mira.

Krenuli smo u 4 i pol. Ujutro. Naramčasti bus Autotrolejov zatamnjenih stakala kojeg ponekad možete vidjeti na liniji 18b. S nama Fotoklub Rijeka i Vokalni sastav Rijeka. Dva šofera - ultraprofesionalca (zahvaljujem i plaćam cugu za ono okretanje i vraćanje po iPhone, momci!). Morisa the Pjesnika moramo skupiti na Lučkom u 6:00. Ostatak ekipe Krivac, Krušvar, Zagorac i Robert Vrbnjak. Destinacija: Vukovar. ETA: 11:00.

Problemi su počeli odmah čim smo krenuli. Ovi iz Vokalnog studija Rijeka izgleda nisu ni spavali – odmah pjesma! Krivac je ponio jastučić iz dnevnog ne bi li se naspavao do Vukovara jerbo on, inače, ide leći u 3:00, a kako se sada morao ustati... Znate i sami. Iskoristio ga je tek drugi dan poslije ponoći.


Ne možeš ti s tom raspjevanom bagrom.



Nakon nekoliko sati pjesme, Krivac se potužio: "Ubi' će me ovoliko veselja i optimizma.", a razgovorljiva članica Vokalnog sastava Bojana pristojno nas upitala tko smo (TKO SMO?!? NE ZNAŠ TKO SMO MI?!! MI!!! ĐIZUS KRAJST! MI SMO NAJPOZNATIJI NEPOZNATI PISCI IZ RIJEKE!!! GAD DEMIT!). Vrbnjak nas je predstavio kao arhitekte što se odmah prihvatilo kao istinito. Totalni poraz. Pola dana nam je trebalo da se iz arhitekata pretvorimo u pisce. Naši pokušaji da ih uvjerimo da nismo arhitekti nego pisci su redovito ignorirani kao pošalice. Nakon nekoliko sporadičnih pitanja o konstruiranju i gradnji mosta, Krivac je rekao: "Okej! Daj da to raščistimo jednom za svagda. Nismo mi nikakvi arhitekti, mi smo pisci i nastupamo danas u 18 sati u Gradskoj knjižnici u Vukovaru!" Još su neko vrijeme bili skeptični.

Znali smo da će biti gadno čim su nas u nekoliko navrata uspješno podmitili čokoladom, jednom čak i osobno od voditeljice zbora Helge (predložili smo im da promijene naziv u Helgette, ali nije prošlo). Oko 7 i pol smo saznali što nam se sprema: proba za nastup. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, negdje u tom trenutku naši problemi se dodatno gomilaju jer nas je skinulo s s auto-ceste i poslalo na odiseju Stara cesta Karlovac-Zagreb zbog nesreće. To nam je put produžilo za kojih sat i pol. Za sat i pol koje je Moris the Pjesnik proveo na Lučkom. U poruci je napisao: "Nema veze što kasnite – samo dođite po mene jer sam zadnjih sto kuna dao za taksi."

Vokalna obrada "Budi moja voda" prolazi uz zlobne komentare da šteta da Vava nije sad tu i iskrivljene stihove "ja ću se po tebi", malo nas se mete s poda nakon obrade Queenovih Find me somebody to love, a usred treće stvari stižemo i do Lučkog. Doduše iz suprotnog smjera, ali nije problem. Matriksovski hladnokrvno, šole ubacuje u nižu, okreće bus pod ručnom preko četiri trake i otvara srednja vrata. Uz škripu guma, Moris u trku ubacuje ruksak i skače naglavce u bus. Skok se odvija usporeno da bi ekipa iz Fotokluba Rijeka mogla napraviti dobre fotke. Poput Trinity, Moris u čučnju aterira na prvu stepenicu dok zbor unisono cijelo vrijeme neometano poje. Šole odmah ubacuje u četvrtu i već smo na izlazu iz ZG-a. Nema se vremena – kasnimo.

Moris iz čučnja ustaje brišući prašinu s odjela usred vokalne obrade Stingove Fields of Gold i ostaje ugodno iznenađen dočekom. Barba Sting, da vam i ja kažem, možete se sakriti. V.S.R-ovci razbijaju neke opasne vokalne guzice uključujući i Vašu. Da prostite na izrazu.

I time, zapravo, svi naši problemi tog dana nestaju jer mi, za nekoliko sati koje glavni arhitekt Moris krati pojeći na uvce svoju netom objavljenu poeziju zainteresiranim članicama zbora, čak i na vrijeme stižemo na otvorenje mosta. (Još jedna pohvala vozačima!)

Most je bijel. Ali mijenja boje. Svaki sat druga boja. Tko nauči raspored – znat će i koliko je sati. Zove se Most prijateljstva, ali ga već zovu Riječki. Da ne pišem o mostu: detalji ovdje.

Tijekom službenog dijela programa upoznajemo Maju iz vukovarskog odjela za kulturu i dogovaramo buduće suradnje. Nakon toga, kratki predah pa otvorenje izložbe fotografija Fotokluba Rijeka u Domu hrvatske kulture uz nadahnut govor predsjednika kluba Borislava Božića. No, onda, opet nastupaju V.S.R.-ovci s Queenom i Budi mojom vodom i potpuno metu podove našim srcima. Čak ni gradonačelnik Vukovara ne ostaje ravnodušan. Dapače. Ostaje očaran, a ja si mislim: "Bog te, ovi su zbilja dobri... Moglo bi biti problema."

Gradska knjižnica Vukovar nas je na FBu najavila:
"Ovo je nov pristup percepciji književnih ostvarenja, književni spektakl s britkim humorom i intimnim obiteljskim dramama, off projekt – prva liga riječke književnosti koja obrađuje socijalne teme iz hrvatske svakodnevnice... Ukratko – nešto zanimljivo i potpuno drugačije!" 
I mi jedva čekamo da nastupimo, da se pokažemo, da šarmiramo, da svijet više vidi te naše književne talente, pobogu! Ali k'o za vraga, tijekom ručka pita me Vlatka, ravnateljica Gradske knjižnice Vukovar: "Znate, ja bih nešto zamolila ako nije problem." "Naravno da nije problem, samo recite!" – pretjerano sam uljudan misleći kako će slijediti: "Ja sam pročitala sve Vaše priče i one se meni toliko sviđaju da bih Vas zamolila da na književnoj večeri pročitate dvije, a ne jednu kako ste planirali te da mi se potpišete markerom na ruku (tako je to kada objavljuješ e-knjige...) ili, ako nije nepristojno i previše od mene, na..." No, ravnateljica pita ako je moguće da V.S.R. u knjižnici otpjeva nešto jer da su oni tako krasno pjevali na otvorenju izložbe i da bi bilo prava šteta da ih i njihova publika u knjižnici ne čuje... "

O, NE!

SAMO TO NE!!!

Ukrast će nam šou, prokleti bili!!!"

I ukrali su ga.

Ne samo da su nastupili kako smo se bili dogovorili: jednom i čim kraće moguće, nego ih je na kraju sam gradonačelnik Vukovara osobno nahvalio i zamolio da još nešto otpjevaju. Nemilosrodno i sebično su iskoristili priliku i otpjevali za kraj čak dvije (ej, dvije!!!) pjesme. Ma, mislim... Ja ne bih nikada pročitao dvije priče. Nikad! Iz principa. Ja sam takav, a osim toga to, jednostavno, nije fer prema drugima. Sebičnici obični!

Iz depresivnog koračanja nakon književne, pardon, glazbene večeri, trgnuli su nas komarci. Kao prvo: dvostruko su veći nego u RI, a kao drugo: dolaze u oblacima. Oko glava nam je u svakom trenutku kružilo barem 5 komada. Pljeskali smo u hodu poput plesača flamenca, ali nije pomoglo. Krivac je uletio u prvu samoposlugu i na koljenima molio prodavačicu da mu proda bacač plamena protiv komaraca, ali je prodavačica bila nepopustljiva: "Žao mi je. Nemate položeno za bacača plamena." Nastavili smo se braniti godišnjim izvješćem Gradske knjižnice Vukovar koristeći ga kao toljagu ili, razmotanog, kao štit. Izvrsno izvješće! Hvala, Vlatko!


Bježimo pred rojem u hotel Lav – na večeru. Odlično! Taman mi se još ni onaj bogovski ručak nije sleg'o (štrudla od malina je s top liste užitaka potisnula seks za još jedno mjesto). Ali ne može se odoljeti. Žmirić naziva Krušku koji mu oduševljeno opisuje kako je za ručak bila izvrsna teleća koljenica te da je baš stigla tura s roštilja pa ako želi da mu spremimo ovo povrće na žaru što se safta ispod mesa za doma. Dvije izvrsne viljamovke otvaraju apetit. Da se ne baci... Žvak, žvak uz pljeskanje komaraca, pljes, pljes i kaže šole da se mora krenuti. Zagi, deder kaput, radni dan je ajmo na put, i ja omamljen dobrim Vukovarskim 100% domaćim pivom ostavljam iPhone na stolu.

Pola sata kasnije ponovo u odlasku pozdravljam recepcionerke i trčim prema busu iz kojeg na srednja vrata iskaču u vlakiću raspjevani članovi i članice V.S.R.-a hopsajući na nekakvu varijantu tehno-polke. Po vozačevom guštu. Pridružujem se gusjenici i uhopsavam posljednji u bus potvrđujući da je iPhone na sigurnom. Naravno da su me na sljedećem odmorištu V.S.R.ovci podsjetili da provjerim jesam li ovaj put slučajno iPad ostavio u WC-u. Dragi neki ljudi.

Veselje, zajedno s kišom, ne prestaje do Rijeke. To baš nitko nije očekivao. To veselje. Dobri vozači su tamo negdje na pola puta pokušali ugasiti svjetlo, ali ni to nije upalilo. Krivac je pak kapitulirao nakon dva dana ne spavanja i iskoristio jastučić iz dnevnog, Krušvar je tronovao na sredini galerije dok mu ćelavu glavu nije odrubila kritika njegove kolegice psihologice iz V.S.R.-a, Vrbnjak je razmišljao o samoubojstvu bez nekakvog posebnog razloga, The Pjesnik se ispružio preko dva sjedala, a Zagorac i ja smo se pokušavali priključiti kojoj pjesmi i ne kvariti previše. Onako, skrušeno, priznajući poraz komplimentom: Da mi upola tako dobro pišemo kao što vi pjevate, možda bi netko i čuo za nas – za najnepoznatije poznate pisce iz Rijeke.

Eto, točno je ovako bilo, druže sudija, a ne kako je onaj Paradigmatični Milan napisao na svom blogu.

p.s. Prije ručka posjetili smo Memorijalno groblje i Ovčaru. Ako ste dovoljno hrabri otvoriti srce na ovim mjestima, u njega će se uliti tuga i ostat će tamo čineći vas više ljudima, a manje vama. I tako treba i biti. Duboko poštovanje i suosjećanje sa svim žrtvama, i živima i preminulima. Ne ponovilo se. Amen.







3 komentara:

  1. Jadan Vrbnjak! Nije valjda! Morat ću ga pitati...

    OdgovoriIzbriši
  2. pms! pardon - psm! kak se dobro provodite! znao sam da ne trebam u arhitekte nego u pisce!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nikada nije kasno promijeniti profesiju. :-)

      Izbriši