To sićušno biće rođeno je u Lici 1937. godine. Živjela je u Sisku, Zagrebu, Splitu, i na kraju i do kraja u Beogradu. Pisala je poeziju. Mogla bih cjepidlačiti, ali za mene je to sve što je pisala, bila čista poezija. Sama o sebi u jednom trenutku kaže: "...ne radim ništa osim što razmišljam o vertikalizmu poema u simbolici svijeta životinjskog što ga u ljubavi i poetici čežnje promatram."
Neću se baciti na faktografiju, neću činiti drugima ono što ne želim da se čini meni. Reći ću samo to da je Marija bila mjesečar (u najdoslovnijem smislu), da je imala dvije sestre i da nikad nije završila započeti studij jugoslavenskih jezika. Udala se za beogradskog slikara Leonida Šejku i djelovala u njegovoj nadrealističkoj grupi Mediala. Umrla je 1986. godine i u tom kratkom vremenu koje je provela pišući, razvijala je i mijenjala svoj stil od "smišljene naivnosti" i jednostavnosti izraza do teško prohodnih, oporih poema, "labirintske", hermetične lirske proze. Tonči Petrasov Marović rekao je o Mariji da je živjela bez zavaravanja. Tako je i pisala: ne zavaravajući ni sebe ni druge. Ne razvodnjavajući zdvojnost na koju ju je život osudio.
Tko je što rekao o njoj, pa čak ni što je ona o sebi rekla, zapravo ne znači mnogo. Zato imamo poeziju da priča, pa ću se baciti na najdraži mi dio - prepisivanje pjesmica :)
Idem i tražim svoju luckastu patnju,
koju su odnijeli u košarama na trg,
i prodali, prodali moju slatku patnju
za smokvin plod u dječjim ustima.
Ne mogu živjeti bez njezine kazne i golotinje
zato je tražim, ali već osjećam,
da je ne ću nikad više naći onakvu
kakva je bila kad je prvi put stajala pred ogledalom.
Ipak idem, možda ću naći čistu krv,
ili planine za nježnost, koja drhti odbačena,
ili dva milijuna dječaka možda ću moći utješiti
kad im kažem, da će čitavog života patiti.
Tek što smo osjetili prvi veliki bol
već smo počeli trčati po kavanama,
i tražeći prijatelje našli smo nadrisvece,
koji luduju za zlatom i bijelim ženama.
Sad više ne znamo i ne smijemo patiti,
ni plakati za sestrama, koje brzo umiru,
naš savršeni stid i glas djeteta je pukao od udara
staklenog noža, koji ih je presjekao po sredini.
Sasvim smo nemoćni i ne znamo više ponoviti
ono lagano drhtanje bola na bedrima i u trbuhu,
ni ruže ne razumijemo kad ispod stakala
kopaju grobove za našu nerođenu djecu.
Zato što smo s prvim velikim bolom trčali u kavanu,
izgubili smo naš stid i blagost malih životinja,
i ništa nam nije ostalo osim požude i straha,
da će nas naše ljubavnice napustiti prije vremena.
Za male, lijepe stvari htjela sam dati srce,
i već sam pošla k ljiljanima da ga izvade,
ali srela sam starca, koji je ozbiljno rekao
da srce ne vrijedi dok ne poludi.
Ja mu vjerujem i vratila sam se natrag,
da u svojoj maloj kući pod javorom čekam,
kad ću čutikako zvone neke čudne ruže
od kojih će i moje srce u tamnom satu zaplakati.
Nema komentara:
Objavi komentar